Roman: Uskraćeni - odlomci (Žarko Milenić)

USKRAĆENI

(odlomci iz romana)

 

4. VJEKO

 

Kao jedan od članova kluba Mladi fantasti Vjeko je uvijek puno čitao. Kao i ostali članovi najviše je čitao znanstvenu fantastiku. Logično. To je i bio Klub za popularizaciju znanstvene fantastike.

  Nakon završene gimnazije Vjeko je htio je studirati povijest. To me iznenadilo. Nisam kod njega zapazio neko posebno oduševljenje za povijest. Povijesne romane je, doduše, volio  čitati. Ali nije ih volio više od znanstveno-fantastičnih. Obojica smo pročitali niz povijesnih romana koje sa  posuđivao u Gradskoj knjižnici u  Bukaču. Kao gimnazijalac Vjeko nije bio član Gradske knjižnice. Knjige sam posuđivao ja i nakon što bih ih pročitao nosio sam ih Vjeki. Onda sam ih vraćao nakon što bi ih on pročitao te sam potom podizao nove.

Ne znam zašto se Vjeko nije upisao na grupu za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu ako je već to želio. Možda nije prošao na prijemnom ispitu? Moj brat Milan mi je rekao da se Vjeko upisao na drugom ispitnom roku. Tada na grupi za povijest više nije bilo mjesta.

Kao gimnazijalac i član Mladih fantasta Vjeko je pisao  pjesme. Također i kratke priče. Obično su to bile humoristične priče dužine dvije do tri kartice. Mislim da za roman ne bi imao strpljenja.

Tvrdio je da je, kao student književnosti, nastavio pisati. Uvijek kad sam ga molio da mi pokaže svoje priče on bi našao neki izgovor da to odgodi. Valjda je smatrao da njegove priče nisu nešto posebno i da se boji kako ću mu iskreno reći što mislim o njima.

 Ali bio je student književnosti. Doduše studij književnosti nikoga nije načinio piscem. Ali mnogi studenti književnosti koje sam upoznao  su  i pisci. Većina mladih pisaca koje znam završili su  studij književnosti. Vjerojatno su se Vjekine kolege više od njega hvalile kako pišu.

Sa studentom Vjekom sam često razgovarao o književnosti. Ugodno me iznenadilo kad sam vidio da ga književnost zanima. Da čita i prati ne samo ono što mora već i suvremena književna zbivanja. On nije bio poput diplomanata studija književnosti koji nikad nisu čuli za Borgesa. Kao student književnosti Vjeko me ugodno iznenadio.

Stoga sam bio neugodno iznenađen kad sam čuo da je Vjeko napustio studij književnosti. Što je tome bio uzrok?

Po jednima neuspjeh na studiju. Bio sam pretpostavljao da je Vjeko ispite polagao na vrijeme. Nisam ga pitao, kad bi se vidjeli, koja je godina. Smatrao sam to pitanje neugodnim. Sam Vjeko je govorio da ga to ne pitaju.

Po drugima je za to krivac bila žena. On je stupio u vezu s jednom djevojkom. Nije više bio slobodan kao ni Milan, moj brat, koji je također bio u Mladim fantastima, prije no što se upisao na likovnu akademiju. Kako ni ja koji sam stupio u vezu s Laurom. Kao ni Bojan koji je jednom rekao da su se Mladi fantasti "projebali".

Nakon napuštanja studija Vjeko se ubrzo oženio. I ubrzo dobio prvo dijete – kćer. U brak su Vjeko i njegova supruga ušli oboje zaposleni. On je radio kao domar u bukačkom Domu mladih a ona kao prodavačica u jednoj trgovini mješovitom robom.

Vjekin otac Radovan bio je partizan. Dok je bio zaposlen Radovan je živio sa suprugom u njihovoj kući. Kad je otišao u mirovinu dobio je stan. Nastavio je živjeti u istoj kući a stan je ustupio svom sinu. Dakle Vjeko je imao ne samo uvjete da se oženi već i da postane otac. Sad je već imao i drugo dijete. I ovaj put kćer. Pretpostavljam da je konačno želio dobiti i sina. Renata mu je naredila da ga napravi.

 

 

5. OSNIVANJE

 

Pada jesenja kiša a nas četvorica nismo znali što da radimo.

-                        Da se igramo "žmire"? – predlaže Bojan.

Odbijamo taj prijedlog moj brat Milan i ja. Soba je naša. Otac nije kod kuće. Ali naš najmlađi brat Mladen bi mu rekao i nas bi dvojica dobili batina. Kad smo se prošli put toga igrali došao je moj otac i izderao se na nas. Vjeko i Bojan su otišli svojim kućama a Milan i ja smo morali slušati "predavanje". Kad bi se to opet dogodilo da li bi Vjeko i Bojan morali izaći iako nemaju kišobrane?

- Da igramo karte? – predlaže Vjeko.

Nisu za to Bojan i Milan.

- Da vam sviram harmoniku? – predlažem.

- Nema smisla da ti sviraš kad ostali ne znaju svirat' – kaže Vjeko ozbiljno.

Pogledam ga i prasnem u smijeh.

- Da organiziramo turnir u šahu? – predlaže Milan koji od nas četvorice najbolje igra šah.

Igrali bi dvojica po dvojica. Onda prvi pobjednik protiv drugog i prvi poraženi protiv drugog. Pobjednik prošlog turnira bio je Milan.

- Ne dolazi u obzir – kaže Bojan.

- Zašto? – pita ga Milan.

- Nemamo dvije ploče.

- Donesi ti svoju.

- Po ovoj kiši? Malo sutra!

- Onda ćemo na jednoj – predlaže Milan. – Prvo bi Vjeko i ja igrali a vas dvojica bi gledali. Onda bi igrali Bojan i ja a ostala dvojica bi promatrali. Poslije bi se sastali pobjednici.

Onda sam se ja sjetio:

- Da vam pročitam svoju priču?

- Kakvu priču? – pitaju uglas Vjeko i Bojan jer nisu ni znali da sam napisao priču.

- Znanstveno-fantastičnu.

- Zar ti pišeš znanstveno-fantastične priče? – upita me Bojan.

- Pišem.

- Koliko si ih dosad napisao?

- Samo jednu.

Bojan i Vjeko se slažu da je pročitam. Čak i Milan koji je moju priču već pročitao.

I pročitao sam. Bojanu i Vjeki se priča svidjela.

Tada sam se sjetio kako sam prije dvije godine dobio ideju da napišem znanstveno-fantastični roman ali ga sve do sada nisam ni počeo pisati. Ideju sam bio zapisao u svoj dnevnik. Prepričao sam je Milanu. On mi je iznio neke svoje prijedloge. Ja sam u svom dnevniku dopisao kako mi se Milanovi prijedlozi ne sviđaju i da ih neću prihvatiti. Milan je pročitao tu stranicu, naljutio se i istrgnuo je iz bilježnice!

Kišilo je u četvrtak. U petak je Vjeko napisao svoju priču. Bojan u subotu. Klub smo osnovali u nedjelju. U Bojanovoj sobi. Zašto baš tamo? Kao prvo ta soba se nije nalazila u istoj kući u kojoj su živjeli Bojanovi roditelji. To nije bio slučaj sa sobom koju smo zajednički dijelili Milan i ja. Još kad bi tamo održali osnivački sastanak Kluba dosađivao bi nam naš desetogodišnji brat Mladen. Bojan nije svoju sobu ni s kime dijelio.

U svojoj sobi Bojan je bio pripravio novu bilježnicu u kojoj će vodi zapisnike sa sastanaka Kluba.

Glasovanjem je između više prijedloga prihvaćen moj da naziv kluba bude Mladi fantasti. Također je prihvaćen moj prijedlog da naziv našeg lista bude "Orion". Za tehničkog urednika lista izabran je Milan. Za glavnog urednika izabrali su mene. Za blagajnika, zapisničara i knjižničara Kluba izabran je Bojan. U njegovoj sobi bit će prostorija Kluba, uredništvo "Oriona" i knjižnica Kluba. Ja sam odmah donio sve svoje primjerke "Siriusa", mjesečnika koji je objavljivao znanstveno-fantastične priče, "Galaksije", mjesečnika za znanost koji je u svakom broju objavljivao po jednu do dvije znanstveno-fantastične priče, svoje znanstveno-fantastične knjige i stripove.

Nije usvojen moj prijedlog da se izabere predsjednik, zamjenik i tajnik Kluba. Milan će poslije reći Mladenu kako sam ja želio biti predsjednik.

 

6. ORION

 

U prvom broju predvidjeli smo da uđe moje uvodno slovo i priča, Vjekin osvrt na film "Biće iz Crne lagune", nedavno prikazan na televiziji, i Bojanov osvrt na ciklus filmova "Fantastika na ekranu", prikazan u bukačkom Domu kulture. Bojan te filmove iz tridesetih godina nije ni gledao. Od njih sedam ja sam gledao četiri. Na osnovu programa i mojih komentara sastavio je tekst. Na kraju se nalazio prvi nastavak mog feljtona "Povijest znanstvene fantastike" u kojem je bilo riječi o počecima znanstvene fantastike.

Sad je trebalo tekstove pretipkati. Nitko od nas nije imao pisaći stroj. Vjeko se sjetio da ga ima njegov rođak Branimir. Otišao je kod njega i kad nije bilo kod kuće Branimirove majke i očuha tipkali su naizmjenično. Nakon tjedan dana odustali su. Radili su vrlo sporo i s mnogo grešaka.

Posao će obaviti moja ujakovična Julijana, koja je tada bila maturantica ekonomske škole i znala strojopis. Prvi broj "Oriona" bio je s nadnevkom Rujan 1976. godine. Ispod naziva pisalo je: "Časopis za popularizaciju znanstvene fantastike". Kućni broj adrese uredništva je bio 2a, pošto je kuća Bojanovih roditelja bila na broju 2. Oba primjerka prvog broja "Oriona" sam uvezao u plastične fascikle i nosio svojim kolegama iz razreda na čitanje te svima koji su ga bili voljni čitati. To je radio i Bojan. Ali tada Klub već nije postojao.

Dvije godine kasnije izaći će prvi iz nove serije "Orion". Priredili smo  ga Bojan i ja. U međuvremenu je Klub bio oživljen da bi se te, 1978. definitivno raspao. Pretipkao ga je jedan umirovljenik koji je pretipkavao maturalne radnje. Pretipkavanje sam ja platio. Stajalo je 100 dinara. Da smo prodali svih deset primjeraka po cijeni od deset dinara vratio bi se bar taj novac. Ali prodana su samo dva primjerka. Morao sam platiti i hamer papir za korice te za komad linoleuma. Rješenje naslovnice je bilo moje na osnovu jedne naslovnice časopisa "Galaksija", a Bojan ga je uradio na linorezu.

 

 

7. SUKOBI

 

Klub se prvi put raspao nakon svega dva tjedna. Bojan i Milan su izjavili da ih znanstvena fantastika ne zanima i da će oni osnovati svoj Klub ljubitelja prirode. Ideju su dobili čitajući stare brojeve časopisa "Priroda". Ali svoj klub nikad nisu osnovali.

Nakon izlaska nekoliko brojeva "Oriona" pisanih rukom Bojan i ja smo predložili da se zajednički kupi pisaći stroj. Vjeko i Milan su se s tim složili ali su se usprotivili da se uvede članarina. Usprotivili su se i našoj ideji da se uplaćuju dobrovoljni prilozi u zajedničku blagajnu. Meni je bilo čudno što su se tome usprotivili upravo Vjeko i Milan koji su imali više novaca od Bojana i mene. Vjeko je često radio s privatnim zidarima a Milan je bio dobio novaca od naše ujne Mirjane koja ništa nije dala meni i Mladenu. Ona i ujak su tada živjeli u Bruxellesu odakle će se kasnije doseliti u Talapovac. Milan je dobio novaca od ujne zato što je invalid. Ujnu je podsjetio na njezinog brata koji je također ostao bez noge.

- Što provodite seljačke štosove?! – povikao je Vjeko na Bojana i mene.

- Vjeko, ti mene vrijeđaš! – naljutio se Bojan. – Ja nisam seljak!

-  'Ko ti je rek'o da si seljak?! Ja sam samo rek'o zašto provodite seljačke štosove! Nisam rek'o da ste seljaci!

Bojan je udario Vjeku. Pohrvali su se. Nekako smo ih Milan i ja uspjeli razdvojiti. Kasnije se Vjeko hvalio da je Bojanu ostala modrica ispod oka. Nisam vidio da Bojan ima bilo kakvu modricu.

Kad smo na kasetu snimali prvu emisiju našeg Kluba Bojan se jako smijao dok je Vjeko čitao svoju humoresku. Vjeko je smatrao da se Bojan ne smije zato što mu je humoreska smiješna već zato što je loša. Na kraju humoreske je povikao:

- Jebi ga!

To je ostalo snimljeno. Oni koji su slušali kasetu nisu se smijali dok su slušali humoresku već kad su čuli Vjekinu psovku.

Vjeko je Bojanu uzvratio smijanjem na njegovu pjesmu. Ali Bojan tada nije opsovao.

Bojan i ja nismo odustali od namjere da kupimo pisaći stroj. Dogovarali smo se kako da zaradimo novac. U vrijeme sezone kupina ja sam predložio da ih beremo i prodajemo. Nabrali smo jednu kantu a onda odustali od namjere da je ponesemo na gradsku tržnicu u Bukaču. Srećom je kupine kupila moja mama za pekmez.

Za pisaći stroj ipak nismo skupili dovoljno novaca. Kupit ću sebi pisaći stroj tek dvije godine nakon raspada Kluba i to od svog studentskog kredita koji sam dobivao iako sam studirao u Bukaču i stanovao u kući svojih roditelja.

 

8. ZAJEDNO

 

Meni je pala na pamet ideja da napišemo jednu priču zajednički. Ja sam imao ideju za priču u četiri dijela. Napisao sam prvi dio i  ispričao ostalima o čemu bi pisali u svojim nastavcima.

Na kraju su svi pročitali svoj dio a ostala trojica su ocjenjivali. Prolazio bi onaj dio koji bi imao prosječnu ocjenu 3. Jedini Vjekin dio je bio ocijenjen prosječnom ocjenom koja je bila niža pa ipak je objavljen u "Orionu" zajedno s ostalima.

Predložio sam da se zajedno fotografiramo za uspomenu. Nitko od nas nije imao foto aparat. Sjetio sam se Ferde, moga kolege iz školske klupe koji ga je imao. Pokazao mi je jednom nekoliko crno-bijelih fotografija. Fotografirao je svoje susjede i tako zarađivao. Obećao je da će snimiti Mlade fantaste besplatno.

Ali nas je bilo vrlo teško sastaviti. Pogotovo je bilo teško naći Vjeku koji je radio sa zidarima. Nakon više neuspjelih dogovora konačno nas je Ferdo snimio ispred kuće mojih roditelja. Preko puta se nalazila kuća Bojanovih roditelja dok je kuća Vjekinih bila na kraju naše ulice.

Na žalost fotografija nije uspjela. Tome nije bio kriv Ferdo već fotografkinja koju su smatrali najboljom u Bukaču. Svojom nepažnjom oštetila je film dok ga je razvijala. Ne samo da nije Ferdi dala drugi film već mu je naplatila razvijanje!

Nije mi se više dalo organizirati novo fotografiranje.

U trećem broju "Andromede", almanaha znanstvene fantastike, objavili su fotografije dviju serija poštanskih maraka s motivima znanstvene fantastike koje sam ja poslao. Htio sam poslati za četvrti broj pojedinačne fotografije Mladih fantasta.

Opet je bio problem s Vjekom i Milanom. Rekli su da nemaju niti jedne pojedinačne fotografije. Kako ne bi ispalo da naš klub ima samo dva člana uz Bojanovu i moju poslao sam i fotografije naših dopisnih članova Đorđa i Stevana. Na žalost taj planirani broj "Andromede" nikad nije bio objavljen.

 

9. OŽIVLJAVANJE

 

Ideju da se ponovo okupimo i nastavimo s radom dao je Milan u ljeto iduće godine. Od raspada je bilo prošlo već deset mjeseci. On je predložio da "Orion" pišemo rukom u jednom primjerku. Korice bi bile od hamer papira a on bi flomasterom radio naslovnicu. Bilo je to u vrijeme školskog raspusta i imali smo dovoljno vremena za to. "Orion" je mogao izlaziti čak jednom tjedno.

Milan je uradio originalni tip slova za naziv našeg lista. U slovo "O" nacrtao je lik boga Oriona po kojem je to zviježđe dobilo naziv. Na naslovnici je bio lik Borisa Karloffa, koji je glumio lik Frankensteinovog čudovišta u nizu filmova. U drugom nastavku moga feljtona "Povijest znanstvene fantastike" pisao sam o romanu "Frankenstein ili Moderni Prometej" Mary Sheley koji nisam bio pročitao već sam podatke o njemu našao u knjizi dr. Darka Suvina "Od Lukijana do Lunjika", čiji je podnaslov bio: Pregled povijesti znanstvene fantastike i antologija. Ta mi je knjiga bila poticaj da mi naslov maturalne radnje bude "Simbolika Krležinog djela Kristofor Kolumbo."

Isprva je "Orion" bio na formatu A4, od petog broja na A5. U njemu su objavljivane priče, novele u nastavcima, humoreske, feljtoni, prikazi, vijesti... Onda počinje izlaziti i godišnjak "Zagonetno sunce" ispisan u bilježnicama debelih korica na dvije stotine stranica s mnoštvom naših i prepisanih priča poznatih autora znanstvene fantastike. Pokrenuli smo i biblioteku ZF priča "Rigel". Snimili smo na kaseti emisiju u kojoj smo čitali svoje priče, pjesme i humoreske. Na sastancima smo diskutirali o znanstvenoj fantastici. Skupljali smo sve vezano za znanstvenu fantastiku. Čitali smo izdanja "Sirius", "Galaksiju", "Andromedu", knjige i stripove.

Snimili smo Bojan i ja i drugu emisiju s dopisnim članom Zlatkom iz Zagreba i mojim bratom Mladenom.

Imali smo više dopisnih članova od kojih je najaktivniji bio Đorđe iz Burovca (kod Petrovca na Mlavi) i Stevan iz Bagrdana kod Svetozareva, koji je vodio Društvo Mladih istraživača "Kosmos", klub sličnog tipa. Članovi tog kluba su se osim znanstvenom fantastikom (priredili zbornik znanstveno-fantatičnih priča u kojem su uvrštene i priče Mladih fantasta) i znanošću.

Nakon raspada Mladih fantasta ja sam nastavio samostalno izdavati almanah "Zagonetno sunce" i "Rigel" do 1980. godine. Tada je izišla moja zbirčica znanstveno-fantatičnih minijatura "Raskrinkani bogovi" tipkana pisaćim strojem u pet primjeraka.

U lokalnom bukačkom listu "Obnova". Bojan je objavio jednu svoju znanstveno-fantatičnu priču koju je urednik iskasapio. Na žalost u "Obnovi" nije objavljen poziv mladima iz Bukača da nam se pridruže. Naš Klub ostao je pravno neregistriran.

Kao član Mladih fantasta moj brat  Milan je napisao samo dvije priče i dvije humoreske te onaj spomenuti nastavak zajedničke priče. Nije se nastavio baviti pisanjem, ali je nakon završene gimnazije završio studij Likovne akademije u Novom Sadu. Danas živi i radi kao  restaurator u  Torontu.

Đorđe (umjetničko ime Georges) je student svjetske književnosti Filološkog fakulteta u Beogradu. Piše poeziju, romane (u koje umeće elemente znanstvene fantastike), priče, filmsku i glazbenu kritiku.

Ja sam u izdanjima Kluba objavljivao priče, novele, humoreske, dramolete, feljtone i prikaze. Ponešto od toga s Bojanom, ponešto s Vjekom.

 

10. PONOVO

 

Nas četvorica Mladih fantasta uspoređivali smo sebe s četvoricom "Beatlesa". Milan je govorio da je on Paul McCartney, Bojan da je George Harrison, Vjeko da je Ringo Star a ja da sam John Lennon. Nakon raspada te slavne rock skupine mnogi su priželjkivali njihovo ponovno okupljanje. Navodno su za to bili spremni svi osim Lennona. On je ubijen 1980. godine. Tada je bilo jasno da se oni nikad više neće ponovno sastati. Nakon Lennonove smrti se očekivalo kako ipak hoće i da će umjesto pokojnog Lennona uskočiti njegov sin Sean. No to se nije dogodilo.

Ove 1998. godine, deset godina od raspada Mladih fantasta, Darko mi predlaže da se Klub ponovo osnuje. Da se pravno registrira.

- Što se mene tiče može. Ali Milan više ne živi u Bukaču – kažem. – On je na drugom kraju svijetu, u Kanadi.

- To više nije problem – tvrdi Darko. - Postoji internet. On može tamo raditi naslovnice za novu seriju "Oriona" i slati nam ih elektronskom poštom.

- Sumnjam da će na to pristati. On nema vremena. Radi po cijeli dan. I mora jer mu žena nije zaposlena. Velike izdatke imaju za stanarinu te za ostalo. On je zbog toga kao kipar i slikar sasvim zapustio svoje kreativno stvaranje.

- Šteta.

- Ali tu bi mogao uskočiti Đorđe iz Pariza s kojim se svakodnevno dopisujem preko interneta. On sklada piše, sklada glazbu uz pomoć kompjutorskih programa te se bavi i dizajnom. On ima vremena, a bio je dopisni član Mladih fantasta.

- Odlično! A šta je s Bojanom?

- Bojim se da na njega nećemo moći računati. On je još prije rata umirovljen kao psihijatrijski slučaj. Stanje mu se ne popravlja. Možeš ga čuti kako urla. Fizički je napao neke susjede. Moguće da završi u ludnici.

- Umjesto njega bi' uskočio ja. A šta je s Vjekom?

- Sumnjam da će pristat'. Osnov'o je svoje poduzeće. Žena mu radi kao trgovkinja za malu plaću. Još obučava kik boksače. Taj nikad nema vremena.

- Ako ne može naći ćemo nekog drugog – optimist je Darko.

11. FANT

 

Ponovno razmišljam o fatalnoj igri fant. Ispunio sam ono što mi je Renata naredila. Dobro je što sam se oženio ali nisam se trebao oženiti Laurom. Ipak ne trebam zbog toga žaliti. Imamo dvoje krasne djece.

Ne znam je li Krešo ispunio svoj zadatak. Nisam ga pitao. U mom srceparajućem romanu jest. On je i sad nezaposlen. Ipak izlazi na kraj sa zaposlenom suprugom i dvoje djece radeći razne zanatske poslove. Od njega sam čuo da se Renata razvela od Branimira i živi s drugim mužem u bukaču. Ima dvoje djece baš kao i Sanja, bivša Bojanova žena.

Bojan je također ispunio svoj zadatak u mom romanu, ali nije u stvarnosti. Mogao je ali nije htio.

Kao ni Vjeko. Htio je ali nije mu se dalo. Dobio je treće dijete ali opet kćer. Kad sam saznao da je poginuo u prometnoj nesreći rekao sam Darku kako me više ne zanima oživljavanje Mladih fantasta.