Priča: Posljednja žena (Žarko Milenić)

Žarko Milenić

 

 

 

 

POSLJEDNJA ŽENA

 

 

Evo kako je bilo. Hodajući uz more  sapleo sam se. Uzrok pada bio je ćup koji su valovi izbacili na obalu. Otvorio sam ćup iz koga je pokuljao dim. Duh se naklonio:

- Neka gospodar naredi i ja ću mu brzo ispuniti želju!

- Kakvu želju? - pitao sam.

- Bilo kakvu!... Ti si ribar, zar ne? Nagradit ću te što si me izvukao iz mora!

- Nisam ribar.

- Onda si sigurno Aladin?

- Ne...

- Neki njegov rođak?

- Nije važno. Reci mi svoju želju i ja ću ti je ispuniti!

- Morao bih razmisliti...

- Samo ti razmišljaj. Hoćeš da ti ja pomognem?... Želiš li ženu?

- Već sam imao jednu... Ne ponovilo se...

- Ta koju si imao nije bila za tebe. Zahvaljujući meni dobit ćeš onu koja ti savršeno odgovara.

- Hvala, ne bih.

- Što onda želiš?

- Da budem sam. Želim biti sam. Sam na svijetu.

- Ali kakva ti je to želja?!

- Želja kao svaka druga želja. Rekao si da ćeš mi ispuniti bilo koju želju?

I sad sam sam. Sam u jednom gradu. Ne znam mu ime. Nije ni važno. Svi su gradovi isti. Svi su gradovi moji. Grad u koji nitko ne može doći. Ovdje sam jedini stanovnik. To sam oduvijek želio. Konačno sam sam. I sretan. Sretan kakav nikad nisam bio. Bio sam sretan. Sve dok nije zazvonio telefon.

Ležao sam u svojoj hotelskoj sobi. U sobi svoga hotela. U hotelu svoga grada. U jednom od bezbroj hotela ovoga svijeta. Moga svijeta.

Trgnuo sam se. Nemoguće. Ovo mora da je neka greška. Tko bi to mogao biti? Nitko me ne može nazvati. Nitko jer nikoga na ovom svijetu nema. Osim mene.

Nisam volio telefone ni kad nisam bio sam. Nisam volio kad zazvone. Pogotovo ne onda kad ležim. Nisam se volio dizati.

I nisam se digao. Nisam se imao namjeru dizati. Neka zvoni. Prestat će.

Nije prestajao. Bio je uporan. Prokleto uporan. I dosadan.

Ustao sam. Morao sam ustati. Morao sam ustati i podići slušalicu. Podići je i spustiti. Bolje reći - zalupiti.

Tako sam i uradio. Usput opsovao. I vratio se na svoj krevet. Htio sam ponovo sklopiti oči. I bio bih da nije prokleti telefon ponovo zazvonio.

Neka zvoni. Neka zvoni i do sudnjeg dana ako hoće. Ja se ponovo neću dići.

Uporan je. Prokleto uporan. Zvoni cijelu minutu. Možda i dvije. Kao da ne misli prestati.

Ipak ustajem. Podižem slušalicu. Osluškujem. Ne javljam se. Šutim.

- Halo... - čuje se s druge strane žice. Glas. Ženski glas.

Šutim.

- Halo!

- Što želite? - pitam.

- Hvala bogu. Konačno. Tako sam sretna što nisam sama!

- Tko ste vi?

- Upoznat ćemo se. Vidjet ćemo se...

- Nećemo se upoznati. Nećemo se vidjeti.

- Ali zašto?

- Jer sam ja tako tražio. Jer sam ja tako htio.

- Znam. Tražili ste i dobili. Znam i od koga. I ja sam to isto poželjela. Biti sama. Sad sam sretna što mi se želja ipak nije sasvim ispunila.

- A ja nisam sretan. Prokleti duh! Kako me samo izigrao!

- Zar ne želite da se vidimo?

- Naravno da ne želim.

- Ali ja sam tu...

- Gdje tu?

- Tu, blizu vas. U istom hotelu. Zovem s recepcije. Okrenula sam broj vaše sobe...

- Kako ste znali da sam baš u ovoj sobi?

- Pogledala sam police s ključevima. Jedino na tom broju ključa nije bilo.

Opsovah u sebi. Kog sam se vraga zaključavao? Stara navika. Kao da će me netko pokrasti. Kad nikog drugog nema.

Ali ima. Ona. I baš da se ovdje sretnemo. Koja glupa slučajnost.

Ne, nećemo se sresti. Neka naziva. Neka dolazi. Ali ući u moju sobu neće. Baš dobro što sam uzeo ključ. Baš dobro što sam se zaključao.

Spustio sam slušalicu.

Bio sam se spremao spavati. Ali više nisam bio pospan. Ta vražja žena je sve pokvarila.

Začuh kucanje na vratima. Baš je uporna.

Što hoće? Da joj otvorim. Toliko lud ipak nisam.

Lupala je i dalje. I nije mislila prestajati.

Ipak sam joj otvorio.

Stajala je na vratima. Nije bila toliko ružna kao što sam mislio. Koliko je mogla imati godina? Ne više od trideset.

- Zovem se Evelina – samo je rekla. – A vi ste Adrian.

Umalo ne prsnuh u smijeh. Iz više razloga. Prvi je bilo njeno ime. Sigurno izmišljeno. Uz to je neodoljivo podsjećalo na - Eva. Naravno da meni nije ime Adrian. I to neodoljivo podsjeća na – Adam. Igrala se pogađanja?

- Gdje ste pronašli ta imena? – upitah. – U Bibliji?

- Ne u toj već u drugim knjigama. Zar vi niste na njih naišli?

- Ima ih svuda. Čak i u mojoj sobi. Ali nisam otvorio ni jednu. Knjige me nikad nisu privlačile.

- Otvorite samo jednu. Bilo koju.

Dohvatih najbližu knjigu s police. Osmotrih naslov: "Evelinin i Adrianov rajski vrt"!

- Tu nisam otvorila ali se po naslovu može zaključiti o čemu je riječ.

- O čemu?

- U svima, bilo da je riječ o romanima, pričama, dramama, pjesmama govori se o Evelini, novoj Evi i Adrianu, novom Adamu. To smo nas dvoje!

- Nemojte me nasmijavati. Koja je budala to napisala?!

- Ne znam.

Zazvonio je telefon.

Bila je zaprepaštena koliko i ja.

Sjetih se najkraće znanstveno-fantastične priče na svijetu:

"Posljednji čovjek sjedio je u sobi. Odjednom netko pokuca na vrata…"

Naša parafraza mogla bi ovako glasiti:

"Posljednji Eva i Adam stajali su u sobi. Odjednom zazvoni telefon…"

Neko vrijeme nijemo smo se promatrali.

Podigao sam slušalicu. Začuh poznati glas. Duha iz ćupa:

- Ta budala sam ja. Hvala na komplimentu, Adriane!

- Prevario si me! – povisih glas. – Nisi mi ispunio želju. Nisi me ostavio samog!

- Raj bez Eve, hoću reći, Eveline ne bi bio pravi raj. I meni bi bilo dosadno s tobom samim!

- Stari voajeru!

Smijao se grohotom. Bijesno spustih slušalicu.

Nije valjda da će nas stalno promatrati. Bog je znao ponekad otići na odmor. To je bila iskoristila Zmija i gurnula Evi jabuku pod nos.