PROFESOR HINKO ZORIČIĆ pokuca na vrata ureda ravnatelja Mihovila Boškovića. Nitko se ne oglasi iznutra. Zorićić uđe. Bošković viče u slušalicu. Zoričić sačeka da Bošković završi dugu telefonsku svađu sa svojom ženom.
I strop Boškovićevog ureda prokišnjava. Iza Boškovića na podu leži lavor na koji u kratkim razmacima kaplje. U priči "Velika kiša" Raya Bradburyja glavni junak će se od kiše na Veneri ipak skloniti pod jednu sunčanu kupolu kakve su istraživači sa Zemlje gradili za svoje potrebe. U Bukaču nema skloništa.
- Disi, Miha! - pozdravi Zoričić Boškovića nakon što je ovaj završio telefonski dvoboj.
- Ti, Zoričiću, uređuješ "đačku stranu" u "Obnovi" već nekoliko godina?
- Četir i pol.
- I dosad nisi imo s tim problema?
- Ne.
Jedina Zoričićeva knjiga, zbirka pjesama za djecu, bila je nagrađena, a ni jedna od tri Boškovićeve koliko ih je tada imao objavljenih. Za razliku od ostalih u Književnom klubu "Federico Garcia Lorca" Zoričić je bio zagrijan i za drugo izdanje. Pola troškova tiskanja htio je sam snositi. Ostalo su mogli dotirati sponzori. O tome je bilo govora na jednom od sastanaka Predsjedništva Kluba. I sve osta samo u zapisniku. Predsjednika Sertića je mrzilo potruditi se oko prvog izdanja svoje, a kamoli da se trudi oko drugog izdanja tuđe knjige.
- Ti opet uvatio prigodu pa uvrstio radove o prvom danu proleća! - podsjeti Bošković Zoričića. - A šta biva sa radovima koji su dobri, a nisu prigodni?
- Čekaju neprigodnu prigodu... Znaš kakvi smo mi. Uvijek nešto obilježavamo. Te Dan brdske mornarice, te Dan prolivanja krvi u antidjevičanskom ratu, te Dan kad su predsjednikova i premijerova baba pos istim suncem dupe grijale... Ako ne bude dovoljno priloga onda ih naručim od svojih đaka. S tom namjerom im zadam temu.
- Bojan Mlađenović, učenik tehničke škole, objavio je kod tebe znanstveno-fatastičnu priču...
Zoričić se sjetio piče. Radilo se o robotu kojeg je konstruirao neki inženjer. Ubacio je robota u jednu nogometnu momčad. Nitko ništa nije primijetio sve dok grom nije pogodio robota i oštetio ga.
- Dijete mi se požalilo - Bošković primijeti da jedan lavor nije dovoljan jer je strop prokišnjavao na više mjesta - da si mu skreso priču s tri na jednu stranicu!
Zoričić pocrvenje. Dvoumio se hoće li uvrstiti tu priču. Nije bila prigodna. Još i predugačka. Ali bio je u vremenskom škripcu i nečim je morao zakrpati taj broj jer ovaj put nije bilo dovoljno priloga.
- I nikog nisi za to pito? - Bošković izigrava tužitelja.
Zoričić šuti. Urednik Sertić nikad se nije miješao u Zoričićevo uređivanje "đačke strane". Nikad ga nije pozvao na prijavak kao sada Bošković koji i nije urednik već direktor ove novinske kuće. S pokojnim Dejanovićem, također, nikad Zoričić nije imao problema.
Bošković izvadi iz svoje crne, Zoričiću dobro znane akten-tašne rukopis i objavljenu verziju priče. Jedan Zoričićev učenik koji piše pjesme nedavno je rekao svom profesoru kako ne može shvatiti da jedan pjesnik može nositi kravatu i akten-tašnu.
- Ti si, Zoričiću, ispustio najvažnije dijelove - Bošković uspoređuje dvije verzije. - Kao prvo skratio si naslov. Umjesto naslova "Robot-nogometaš ili gromovi koji donose sreću" ti si naveo samo prvu riječ - robot... Znam šta oćeš reć. Da je naslov predugačak. Da su to, ustvari, dva naslova... A ti izabra pola prvog. Bolje da si izabro onaj drugi! Kako ti nije jasno da gromovi zaista donose sreću? Gromovi donose kišu, a kiša to je - sreća!
Bošković bi još nešto rekao o vezi između kiše i sreće ali mu ništa ne pada na pamet. Nastavlja optuživati Zoričića kao da je taj Bojan Boškovićev sin:
- Ispustio si prezime glavnog junaka. On je inženjer i to je titula. Uz titulu uvijek ide prezime ili i ime i prezime. Kako to kod tebe smiješno zvuči - inženjer Boro!... Ovdje je prezime vrlo bitno čak i kad glavni junak ne bi bio inženjer. Sigurno se nisi potrudio ni da ga upamtiš... KIŠ, KIŠ, KIŠ... Oćeš još koji put da ti ponovim?... Zapiši to, Zoričiću!
Zoričić pokriva rukama uši. Žali što uz debele naočale ne nosi i slušni aparat. Sad bi ga, jednostavno, iskopčao.
- Na šta te to prezime podsjeća? - pita Bošković.
- Na srpskog pisca Danila Kiša, na hrvatskog pisca Franju Horvata Kiša, na njemačkog "munjevitog reportera" Egona Erwina Kischa. To na mađarskom znači - mali...
- Ne lupetaj, Zoričiću! Svaki pametan čovjek bi prvo reko da ga to prezime asocira na kišu! - Bošković očekuje Zoričićevo čuđenje. Ali ništa od toga. Zoričić je konačno - gluh.
Ali to Bošković ne zna. Nastavlja:
- Ti si, Zoričiću, izbacio završni i najvažniji dio priče u kome autor genijalno poručuje da ljudi upravo gromovima, odnosno kiši, koju si ti iz priče također izbacio, pa kod tebe grmi iz vedra neba, trebaju zafalit za uvođenje robota u praktični život, jer grom nije ubio robota već samo pokosio i Kiš će ga bez problema moć popravit što znači da nije bilo groma ni kiše robot bi mirno nastavio igrat i niko ne bi sazno da se radi o robotu te tako ljudi ne bi uvidjeli da robot može u svakom pogledu zamjenit čoveka...
Kada su išli zajedno u šetnju (Zoričiću se čini da je to bilo tako davno) Zoričić bi se, gledajući u sivo sumorno nebo, žalio Boškoviću na svoj nastavnički poziv. Buljeći u ženske stražnjice Bošković je ismijavao sva Zoričićeva kukanja. Ta on odavno želi raditi u prosvjeti. Ništa ljepše od toga. Sutra bi se sa Zoričićem mijenjao, ako je to ikako moguće.
Sad je Bošković ispunio svoju želju. On je ovdje učitelj, a Zoričić učenik. Bolje reći Bošković je mučitelj čije riječi nisu kapale u lavor već na Zoričićevu glavu kao kineska kura. Hidromasaža mozga. Poludiš prije no što ti sve kapi ne istucaju mozak.
- Ispod priče "Robot" - nastavlja Bošković - trebo si stavit svoje ime, a ne ime onog pametnog dečka...
Bošković očekuje da Zoričić nešto kaže u svoju obranu, nesvjestan da je Zoričić i nijem. Nastavlja:
- Koje je zadovoljstcvo tom mladiću kad vidi svoju ko limun iscijeđenu priču! On tako nešto nije napiso. Bolje da mu je nisi ni objavio. Učinio si autoru medvjeđu uslugu!... To nije pošteno urađen poso. Napravio si sebi više posla, a pomogo nisi nikom. Čak ni sebi, jer se nisi potpiso!
Zoričić je suncokret. Teži k suncu. A sunca nema. Bošković je bio urednik biblioteke "Suncokret" u kojoj je izašla Zoričićeva kjniga. Prva i posljednja.
Bolje bi mu bilo da je postao lokvanj.
I strop Boškovićevog ureda prokišnjava. Iza Boškovića na podu leži lavor na koji u kratkim razmacima kaplje. U priči "Velika kiša" Raya Bradburyja glavni junak će se od kiše na Veneri ipak skloniti pod jednu sunčanu kupolu kakve su istraživači sa Zemlje gradili za svoje potrebe. U Bukaču nema skloništa.
- Disi, Miha! - pozdravi Zoričić Boškovića nakon što je ovaj završio telefonski dvoboj.
- Ti, Zoričiću, uređuješ "đačku stranu" u "Obnovi" već nekoliko godina?
- Četir i pol.
- I dosad nisi imo s tim problema?
- Ne.
Jedina Zoričićeva knjiga, zbirka pjesama za djecu, bila je nagrađena, a ni jedna od tri Boškovićeve koliko ih je tada imao objavljenih. Za razliku od ostalih u Književnom klubu "Federico Garcia Lorca" Zoričić je bio zagrijan i za drugo izdanje. Pola troškova tiskanja htio je sam snositi. Ostalo su mogli dotirati sponzori. O tome je bilo govora na jednom od sastanaka Predsjedništva Kluba. I sve osta samo u zapisniku. Predsjednika Sertića je mrzilo potruditi se oko prvog izdanja svoje, a kamoli da se trudi oko drugog izdanja tuđe knjige.
- Ti opet uvatio prigodu pa uvrstio radove o prvom danu proleća! - podsjeti Bošković Zoričića. - A šta biva sa radovima koji su dobri, a nisu prigodni?
- Čekaju neprigodnu prigodu... Znaš kakvi smo mi. Uvijek nešto obilježavamo. Te Dan brdske mornarice, te Dan prolivanja krvi u antidjevičanskom ratu, te Dan kad su predsjednikova i premijerova baba pos istim suncem dupe grijale... Ako ne bude dovoljno priloga onda ih naručim od svojih đaka. S tom namjerom im zadam temu.
- Bojan Mlađenović, učenik tehničke škole, objavio je kod tebe znanstveno-fatastičnu priču...
Zoričić se sjetio piče. Radilo se o robotu kojeg je konstruirao neki inženjer. Ubacio je robota u jednu nogometnu momčad. Nitko ništa nije primijetio sve dok grom nije pogodio robota i oštetio ga.
- Dijete mi se požalilo - Bošković primijeti da jedan lavor nije dovoljan jer je strop prokišnjavao na više mjesta - da si mu skreso priču s tri na jednu stranicu!
Zoričić pocrvenje. Dvoumio se hoće li uvrstiti tu priču. Nije bila prigodna. Još i predugačka. Ali bio je u vremenskom škripcu i nečim je morao zakrpati taj broj jer ovaj put nije bilo dovoljno priloga.
- I nikog nisi za to pito? - Bošković izigrava tužitelja.
Zoričić šuti. Urednik Sertić nikad se nije miješao u Zoričićevo uređivanje "đačke strane". Nikad ga nije pozvao na prijavak kao sada Bošković koji i nije urednik već direktor ove novinske kuće. S pokojnim Dejanovićem, također, nikad Zoričić nije imao problema.
Bošković izvadi iz svoje crne, Zoričiću dobro znane akten-tašne rukopis i objavljenu verziju priče. Jedan Zoričićev učenik koji piše pjesme nedavno je rekao svom profesoru kako ne može shvatiti da jedan pjesnik može nositi kravatu i akten-tašnu.
- Ti si, Zoričiću, ispustio najvažnije dijelove - Bošković uspoređuje dvije verzije. - Kao prvo skratio si naslov. Umjesto naslova "Robot-nogometaš ili gromovi koji donose sreću" ti si naveo samo prvu riječ - robot... Znam šta oćeš reć. Da je naslov predugačak. Da su to, ustvari, dva naslova... A ti izabra pola prvog. Bolje da si izabro onaj drugi! Kako ti nije jasno da gromovi zaista donose sreću? Gromovi donose kišu, a kiša to je - sreća!
Bošković bi još nešto rekao o vezi između kiše i sreće ali mu ništa ne pada na pamet. Nastavlja optuživati Zoričića kao da je taj Bojan Boškovićev sin:
- Ispustio si prezime glavnog junaka. On je inženjer i to je titula. Uz titulu uvijek ide prezime ili i ime i prezime. Kako to kod tebe smiješno zvuči - inženjer Boro!... Ovdje je prezime vrlo bitno čak i kad glavni junak ne bi bio inženjer. Sigurno se nisi potrudio ni da ga upamtiš... KIŠ, KIŠ, KIŠ... Oćeš još koji put da ti ponovim?... Zapiši to, Zoričiću!
Zoričić pokriva rukama uši. Žali što uz debele naočale ne nosi i slušni aparat. Sad bi ga, jednostavno, iskopčao.
- Na šta te to prezime podsjeća? - pita Bošković.
- Na srpskog pisca Danila Kiša, na hrvatskog pisca Franju Horvata Kiša, na njemačkog "munjevitog reportera" Egona Erwina Kischa. To na mađarskom znači - mali...
- Ne lupetaj, Zoričiću! Svaki pametan čovjek bi prvo reko da ga to prezime asocira na kišu! - Bošković očekuje Zoričićevo čuđenje. Ali ništa od toga. Zoričić je konačno - gluh.
Ali to Bošković ne zna. Nastavlja:
- Ti si, Zoričiću, izbacio završni i najvažniji dio priče u kome autor genijalno poručuje da ljudi upravo gromovima, odnosno kiši, koju si ti iz priče također izbacio, pa kod tebe grmi iz vedra neba, trebaju zafalit za uvođenje robota u praktični život, jer grom nije ubio robota već samo pokosio i Kiš će ga bez problema moć popravit što znači da nije bilo groma ni kiše robot bi mirno nastavio igrat i niko ne bi sazno da se radi o robotu te tako ljudi ne bi uvidjeli da robot može u svakom pogledu zamjenit čoveka...
Kada su išli zajedno u šetnju (Zoričiću se čini da je to bilo tako davno) Zoričić bi se, gledajući u sivo sumorno nebo, žalio Boškoviću na svoj nastavnički poziv. Buljeći u ženske stražnjice Bošković je ismijavao sva Zoričićeva kukanja. Ta on odavno želi raditi u prosvjeti. Ništa ljepše od toga. Sutra bi se sa Zoričićem mijenjao, ako je to ikako moguće.
Sad je Bošković ispunio svoju želju. On je ovdje učitelj, a Zoričić učenik. Bolje reći Bošković je mučitelj čije riječi nisu kapale u lavor već na Zoričićevu glavu kao kineska kura. Hidromasaža mozga. Poludiš prije no što ti sve kapi ne istucaju mozak.
- Ispod priče "Robot" - nastavlja Bošković - trebo si stavit svoje ime, a ne ime onog pametnog dečka...
Bošković očekuje da Zoričić nešto kaže u svoju obranu, nesvjestan da je Zoričić i nijem. Nastavlja:
- Koje je zadovoljstcvo tom mladiću kad vidi svoju ko limun iscijeđenu priču! On tako nešto nije napiso. Bolje da mu je nisi ni objavio. Učinio si autoru medvjeđu uslugu!... To nije pošteno urađen poso. Napravio si sebi više posla, a pomogo nisi nikom. Čak ni sebi, jer se nisi potpiso!
Zoričić je suncokret. Teži k suncu. A sunca nema. Bošković je bio urednik biblioteke "Suncokret" u kojoj je izašla Zoričićeva kjniga. Prva i posljednja.
Bolje bi mu bilo da je postao lokvanj.
Napomena:
Ovo je napisano na osnovu stvarnog događaja. U lokalnom brčanskom listu "Graditelj" Branku Starčeviću je 1978. godine u rubrici "Đačka strana" objavljena priča "Robot" koju je urednik iskasapio.