Mario Berečić
Željezna horda
Prvo su je izvukli van držeći kliještima njezin prćasti nosić. Ona je trčala za njihovim snažnim stiskom, posrtala i rukama brisala krv koja se slijevala niz usta i bradu. Iz štale njezina je majka histerično vikala:
- Nemojte nju, još je premlada, ostavite je, molim... još koje vrijeme!
U dvorištu je bilo nekoliko snažnih Človjekojadaca, obučenih u grube tkanine, već ocrvenjene ljudskom krvlju. Nisu oni bili druge vrste nego li je njihova žrtva, bili su također ljudi, u pravilu manje visine nego njihovi ljudski hranjenici. Ipak, držali su se drukčijima, hranili drukčije.
Svukli su joj od gruboga platna načinjenu haljinu. Ispod nije imala ništa, te ju nisu više svlačili, nego joj je prišao mesar. Vlasnik djevojke uštipi ju prvo za dojku, zatim za trbuh i zadovoljno reče:
- Nije masna, mlado je meso, bit će dobro za goste.
Kada je mesar zamahnuo sjekiricom, do sada mirna žrtva nasrnu iskeženim zubima prema pomoćniku koji ju je držao za nos. Ovaj se izvježbano odmaknu, a gazda joj podmetne nogu i ona tresnu uz kvrcanje kosti na koljena, upravo na jedan oveći kamen. Mesar iskoristi njezin nenadani šok od bola i udari ju u potiljak. Trenutak kasnije ležala je u lokvi krvi, na blatu dvorišta, mrtva djevojka. Četvorica su je uzela, svaki za jednu ruku ili nogu i odnijela prema maloj kadi. Tamo je peti pomoćnik već postavio lance pomoću kojih će lješinu okretati u kadi.
Ona se zvala Nominem, što nije zanimalo njezine krvnike. Otvorene smeđe oči prazno i mrtvo su gledale u nebo, duga joj je ravna kosa težila prema zemlji. Imala je onaj naivni izgled kakav ljudske ženke imaju u svojim nježnim godinama, mlado lice nenačeto borama, savršeno izraslo tijelo. Izgledalo je kao da doista miruje, u snu otvorenih očiju.
Dvorište je bilo široko, ponegdje blatno s pokojom opekom ili kamenom postavljenim radi lakšeg hoda, ponegdje prekriveno zelenom travom, otvoreno pogledima s ulice. Oko kade, koja se nalazila u sredini dvorišta, nalazio se vjedro kipuće vode, veliki drveni stolovi i drveno-metalna “vješala”. Netko je donio vjedro kipuće vode i bacio na djevojku, posebice po nogama i do pasa, gdje je bila najmaljavija. Dvojica su zatim okretala truplo po lancima dok je jedan pržio kožu ključalom vodom. Kad su s tim završili, oštrim su noževima od lima skidali dlake s tijela povremeno ga zapljuskujući vodom. Glavni je mesar povukao tijelo malo prema rubu kade i uvježbanim pokretima noža skinuo kožu i kosu s tjemena. Za to vrijeme su pomoćnici kliještima čupali nokte i skidali tvrdu kožu sa stopala.
Svo vrijeme su razgovarali o ozbiljnim poslovima, o kući, politici. Njima je Nominem bila tek komad mesa, prvi za današnje klanje. Dozivali su djecu da im “daju prstenje”, tj. da stave prstiće u njezin čmar. Pili su oštra pića i smijali se.
Mesar je nožem probio kožu oko tetive iznad pete na svakoj nozi, a pomoćnici su donijeli gredu dugu oko metar i pola, s metalnim šiljcima koji su izlazili iz drveta. Nabili su na jednu tetivu šiljak, zatim i na drugu, tako da su noge lješine bile široko rastegnute. U drveni komad sa šiljcima ugurali su dvije oko dva metra duge grede, podigli drvenu napravu zajedno s išurenom, istruganom i krvavom djevojkom da uspravno stoji i na gredu sa šiljcima stavili još dvije noge, tako da je drveni konj, ovdje zvan vješalima, stabilno stajao na sredini dvorišta sa obješenom i izguljenom žrtvom.
Mesar je izvadio njezin drob i davao ženama iznutrice i crijeva za kobasice. One su se razletjele po dvorištu perući crijeva od djevojčina izmeta, čisteći kadu od njezinih dlaka, donoseći istovremeno novu vodu za šurenje. Mesar je odsjekao njezinu glavu, odvojio uši za hladetinu, izvadio mozak i bacio oči. Odstranio je i moždinu da bi zatim prvo laganim, zatim energičnim udarcima satarom razdvojio djevojku na pola. Pomoćnici su odnijeli polovice ženama za prostranim stolovima kako bi one narezale meso, odvojile salo, nešto ostavile za krvavice, a veći dio za pečenku.
U staji je majka žrtve i dalje jaukala i govorila kako je Nominem još premršava da je kolju. Do nje je sjedio oslijepljeni Cienan, bog pištolja i zaštitnik toga dijela oružarske industrije. Bio je tužan i pun misli.
U štalu su opet ušla trojica. Cienan je znao da će ubiti majku, jer je običaj da se zakolje onaj koji najviše plače za prethodno zaklanim, jer su bili vezani. Inače, ovaj koji je izgubio najmilijeg, kažu Človjekojadci, ne jede niti se dalje tovi, pa ga je najbolje ubiti. Odlučili su majku ubaciti uglavnom u kobasice.
I dok su Človjekojadci ponavljali svoj ritual, Cienan je razmišljao kako su ljudi tako lako podložni propadanju u barbarstvo. Bojao se da će i njegova zemlja postati područje ljudoždera i njihovih žrtava koje vrlo lako zaboravljaju da su ljudi i počinju živjeti kao stoka po pravilima koja su im nametnuli tamničari.
U štali je ubrzo ostalo jako malo ljudi. Oni su obično šutjeli i puštali Cienana njegovim mislima. On se sjećao.
Cienan je živio u zemlji tudeškoj, na pitomom sjeveru, u drevnoj zemlji koja je ponosno čuvala svoju skoro dvije tisuće godina staru kulturu. Tudeško je sve valjalo, napose industrijski proizvodi; ova je zemlja bila središnja na kontinentu po svim dometima, a ne samo po zemljopisnom položaju. U njezinih stotinu gradova, kakvi su bili Hamburg, Dusseldorf, Agram, Koblenz, Stetin, Bonn, Cheminz, Kopenhagen i drugi, razvijala se vodeća svjetska industrija, najprofinjenija umjetnost odmjerenih i pravilnih proizvoda, radni moral kakvom su svi okolni narodi težili. Od kada je u prošlim eonima iz zemlje Anglije pristigao razvijeni obrt i prva industrija, radnici tudeški su stvorili kulturu proizvodnje kakvu je malo tko mogao slijediti. Tomu je pridonijela i vjera u nove bogove koji su zamijenili raniji partenon nikome vidljivih nadljudi. Ovi bogovi, njih nekoliko desetaka tisuća, hodali su zemljom, upravljali industrijom i povećavali dobit. Tudeški narod ih je dobro prihvatio i podržavao u svojoj vjeri iscrpljujućeg rada, odricanja od užitaka, pravilnih oblika kuća i naselja, uporabnih i neuporabnih predmeta, točnosti i sračunatosti u svemu i perfekciji pri proizvodnji. Bog se može postati, a to demokratsko pravo koristili su svi vrijedni majstori, pa je ova zemlja mogla napredovati brže od jugoistočnih zemalja.
I Cienan je postao bog – zaštitnik oružarske industrije usavršavanjem pištolja kojega je izumio američki bog Colt. Zaslužnom za podizanje toga dijela privrede i brige za radnike, na Cienana se spustila milost i on se pobožio, apostazirao, nakon trideset godina iscrpljujućeg rada.
Tudeška zemlja je bila privredna velesila s izraženom brigom za rad kao i brigom za radnike i seljake. Prelijevala se preko starih granica na sve strane svijeta. Prvo je širila vjeru u bogove rada, zatim industriju i na kraju vlast. Gotovo je cijeli kontinent bio u ozračju religije vrijednih. Činilo se da će svi narodi prihvatiti rad i stjecanje kao smisao života, da će parne lokomotive juriti svim krajevima, da će se šume i livade povlačiti pred kamenim pločnicima i visokom dimnjacima tvornica i da će radnički kombinezoni i kape radnim danom, a frakovi i cilindri nedjeljom, postati jedina nošnja.
Takvu je sliku kvario jug kontinenta, Balkansko Carstvo, unoseći nelagodu u budućnost. Od kada su Balkanci stigli s jugoistoka, prešavši more kod Dardanela, donijeli su svoju jednobožačku vjeru, lijenost i strah od napretka. Svi su se plašili njihova utjecaja na sjever, te su ih htjeli obratiti. Najbliži zemlji tudeškoj bili su Človjekojadci, jedini kanibalski narod na kontinentu. Ime je došlo s Človjekojadiji bliskog zapada i znači “oni koji jedu ljude”. Bili su to svojeglavi ljudi, a njihova je zemlje slovila kao izvor najrazličitijih užasa. Stoga je narod tudeški odlučio preobratiti nerazvijenije jugoistočnjake vjerom čelika i tehnike, koja se toliko puta do tada pokazala primamljivom za nerazvijene nacije na granicama zemlje tudeške. Kao dragovoljac na put pristaše Cienan, što su svi bogovi i radni ljudi zemlje tudeške prihvatili kao najbolje rješenje, jer je Človjekojadce jako zanimalo oružje.
Cienan je krenuo s velikom pratnjom misionara, uglavnom kalfi i majstora, sve do človjekojadskog grada Dar-ul-Džihada, na ušću manje rijeke u veliki Dunav. Ovdje ih Človjekojadci nisu pustili, odbijajući bilo kakvu mogućnost dolaska nove vjere u zemlju. Bog je, razočaran procjenom, krenuo na sjever, do čovjeka zvanog Vamišć, osobe koja je živjela ispred svoga vremena. Divio se tome pastiru i njegovoj gotovo božanskoj moći. Vamišć je, naime, znao tajnu života poslije smrti, što je malo koji živi čovjek ili bog znao. Ranije se vjerovalo da duše odlaze u nebo i žive s bogovima. Međutim, mnogi su se uspeli na nebo i tamo našli samo novi svijet i ništa više, nije bilo ni bogova ni duhova. Bogovi industrije nisu mogli u tome trenutku odgovoriti na ovo pitanje te su grozničavo tragali za odgovorom. Cienan se vratio razočaran po tragu gusjenica do mitnice pred Dar-ul-Džihadom. Tamo je imao više sreće: vladar Človjekojadaca, odnedavno hatišerifom (slično naredbi u zemlji tudeškoj) balkanskog cara, samostalni vladar u svojoj kneževini, dozvoli mu dolazak, ali bez velike pratnje.
Bog je uzdisao na vlažnoj slami štale. Doista se ništa ne može mjeriti sa dolaskom pred človjekojadskog vladara. Gostili su ga tri tjedna na velikom čardaku, ogromnoj seljačkoj kući izvan Dar-ul-Džihada, u kojem su vladali još uvijek Balkanci. A Človjekojadci, baš kao i njihovi gospodari, su komotan narod, puno se goste, opijaju i rasipaju obilje koje im je priroda dala, dok u jalovim dobima radije umiru od gladi nego rade. Bili su užasno netočni u poslu i lijeni bilo što mijenjati u svome životu, tako da su vječito kasnili u razvoju. Ipak, njihova gostoljubivost nije imala granica, čak su pred gostom iz tudeške zemlje jeli životinjsko meso i povrće, što nisu uobičavali i čega su se grozili, jer su pili samo krv čovječju i jeli samo meso čovječje. Jedna mu pjesma nikako nije izlazila iz uha. I sada ju je pjevao:
«Slabe duše zmija nebeska
Čarolija Silbe iza jedan-dva
Dignut zao, varijanta tla,
Nismo znali djela ispod nonsensa.
Slabe duše pozivamo vas
U nultoj šupljini da vam kucne čas.
Kefir žena u crno zavila
Što zavila, a što ostavila.
Savilo se kolo od momaka,
Od krušaka i od odojaka.»
Prvih nekoliko mjeseci je uživao veliki ugled, prilazile su mu pristaše i učile neke tajne zanata. Vladar mu je dao veliku kuću u gradu Kragujevcu, gdje je dao podići oružarnicu, jedinu i prvu tvornicu u zemlji. Cienan je bio oprezan pri davanju tajni što su Človjekojadci s negodovanjem trpjeli.
Prije nekoliko mjeseci su mu oduzeli kuću i zatvorili ga u staju pored vladarevih mesara, oslijepivši ga. Bio je svjedokom kako se danima bez prestanka dovode ljudi i kako nestaju isti trenutak. Ponudili su mu prijedlog: ukoliko Človjekojadcima govori svoje tajne puštat će te ljude preko Dunava u Vlašku i južni dio zemlje tudeške. Sigurnost pogodbe će nadzirati Cienanovi pomoćnici.
Nekoliko dana nakon smrti mlade Nominem, u štalu je ušao otmjeni gospodin i nazdravio s Guten Tag. Cienanu se srce topilo jer je pomislio kako je trenutak njegove slobode stigao.
- Prepoznaješ li me? - upitao je došljak.
- Ne. Još nisam navikao koristiti ostala čula.
- Ja sam Krupp. Došao sam te izbaviti.
Cienanu se osmijeh sledi. Krupp nije mogao biti izbavitelj. Od male tudeške kolonije u Balkaniji, on je bio najutjecajniji, ali i najozloglašeniji. Zbog neslaganja s bogovima otišao je u ovo carstvo gdje se strahovito obogatio na grbači radništva. Protiv takvih je bila većina ljudi tudeških.
- Što tražiš kao protuuslugu?
- Nagovori svoje radnike da rade za mene ... Dvije godine, recimo.
- Ne mogu. – rekao je bog koji je doista sličio na ruinu.
Njegovo lijepo i izbrijano lice s gustim brkovima zaraslo je u more brade i bora. Bijeli, često uflekani radnički kombinezon, posivio je od nečisti štale. A prljavo je bilo: zagušljivi zrak i sparina, iako je vani snijeg, smrad vlažne slame, ljudske nečisti i tjelesa štakora. Krupp nije ni znao da se ovdje sve proždire, do posljednjega zalogaja napoja, pa ni to nije dosta, jer nerad i glad jede štakore i druge stanovnike štala.
- Pristani... – reče Krupp. – Človjekojadci neće oprostiti nikome, oni su svojeglavi. Vidiš što su tebi učinili... Ne boje se ni nas, tudeških sinova.
- Ja radnike koji mi prinose žrtve štitim. Tebi ih neću dati u ruke.
Kruppa je polako napuštala volja za pregovarenjem. Znao je da Cienan neće pristati. Morat će ga jače stisnuti, to će učiniti Človjekojadci, jer im je Krupp obećao pomoći razviti oružanu industriju.
- Ostani tu, uskoro ćeš slati Človjekojadce po Kruppa. – reče on i zgroženo otiđe.
I doista, nakon nekoliko dana, u štalu uniđoše tri Človjekojadca tjerajući metalnim palicama ostale ljude. Uhvatiše Cienana i povukoše ga za nosnicu kliještima. Iako je mjesecima snovao kako će ih napasti kada ga počnu izvlačiti, Cienan od boli nije mogao činiti ništa više nego jaukati i držati se za nos. Onako slijepa su ga ščepali, stavili mu ruke oko leđa i vezali ih lancima. Bog je pomislio kako će ga čopor Človjekojadaca ubiti sjekirom ili odmah klati, no samo je osjetio udarce palica po sebi. Za malo vremena su ga ostavili bacivši omamljeno tijelo nazad u štalu.
Cienan je znao da je ovo Kruppovo djelo. Ovaj je industrijalac želio njegove radnike ne birajući sredstva. Mržnja između industrijalaca i bogova industrije bila je velika jer su prvi promicali nejednakost među ljudima i ljenčarenje za bogataše, dok su drugi sanjali sliku zemlje tudeške u kojoj svi rade i podižu prvo sebe, a tako i svoju zemlju. Krupp je čak predlagao da se bogataš Hohenholer proglasi carem zemlje tudeške. To je Cienanu bilo nezamislivo, nikada nije htio poticati nejednakost i nerad.
Bogu je bilo teže nego je to Krupp mogao zamisliti. Spoznaja da je zatvoren i da se ne smije maknuti iz skučene štale činila ga je nezadovoljnim i depresivnim. Zatvorenika znade utuči i nemogućnost bilo kakve odlluke kao i činjenica izvjesne smrti za koju nije znao kada će nastupiti. Najviše od svega ga je mučila činjenica da ne zna kakvo će doći jelo na red. Čak ga nije mogao sam uzimati kada je htio jesti koliko mu se jelo. Još je neugodnije bilo što je bio jedini muškarac u štali kojega nisu uškopili, što mu je neprestano dovodilo mnoštvo prljavih žena.
Jedne noći nešto teško padne s krova štale pred Cienana. Bog ustuknu prema vlažnom zidu. Snažne maljave ruke uhvatiše ga za ramena. Cienan plašljivo opipaše pridošlicu. Bio je sav obrastao dugim dlakama, imao je ravno, zapravo spljošteno lice s malim nosićem i ogromne brkove, kakve je nosila većina Človjekojadaca. Međutim, njegovo tijelo kao da je bilo metalno, toliko su mu bili snažni mišići. I slijepac bi prepoznao tko je, stoga Cienan reče:
- Ti si delija.
- Je... - reče delija. Bio je on ogroman majmun, za glavu viši od čovjeka, snažan koliko i četrdeset ljudi, samo mu je dugi rep dizao dva konja u vis. Bili su to čovjekoliki majmuni s rta Gibr-al- tar, sa juga kontinenta, koji su služili caru balkanskom kao tjelesna straža.
Teško su se razumjeli. Delija je malo znao tudeški, človjekojadski ponešto, a balkanski Cienan nije znao dobro. Poslao ga je car, na Kruppovu molbu jer se veleindustrijalcu probudio nacionalni osjećaj. Krupp je možda bio bogataš i neradnik, ali je ostao dobar sin tudeški.
Kragujevac je mjesto u zatvorenoj kotlini iznad koga se oviše planine spajaju s niskim nebom. Do neba treba proći suviše opasne strmine, te niti jedan Kragujevčan u cijeloj povijesti grada nije došao do neba. Delija je uprtio izmorenog boga na leđa, išunjao se zaobilazeći straže oko štale i uz napor ga donio u nebo. Njemu to nije bilo teško, koliko je malim Človjekojadcima. Još su nekoliko sati hodali po nebu da bi ga majmun ostavio na skrb jednom tudeškom sinu, bogu svestranih znanstvenika, Humboltu. Ova su se dvojica površno poznavala, no srdačno su se zagrlili i krenuli pričati zgode. Cienan je najprije pitao može li se nekako ovdje doznati tajna života poslije smrti. Humbolt je rekao da upravo traži duše koje bi na nebu trebale biti, ali da ih nije pronašao. Vjerojatno bježe pred ljudima kada se ovi popnu u nebo. Bog oružara nije htio proturječiti starijemu kolegi, no izgubio je nadu da bi Humbolt mogao pronaći duše na nebu: one lutaju po zemlji ili prebivaju na planetima iznad neba.
Ostao je nekoliko dana u metalnoj kućici koju je Humbolt izgradio. Ispočetka je Cienan žalio što ne može vidjeti toliko žuđeno nebo, da bi onda shvatio kako ga hvata neobjašnjiv osjećaj sreće što je na ovome mjestu. Bogovi buke, strojeva i industrije nisu vjerovali, baš kao i njihovi vjernici, ni u šta što se ne može iskustvom dokazati. Uostalom, svoju su božansku moć temeljili na napretku tehnike i industrijalizirane privrede, a ne na magiji i neopipljivom. Ipak, nisu mogli poreći postojanje duhova. Njihova bi se vjera, ukorijenjena u puku tudeškom već tisućljeće i pola, mogla lako rasplinuti u ovo moderno vrijeme, ako ne pronađu odgovor na pitanje života nakon smrti. Uostalom, na nebo se ne gleda kao na mjesto obitavanja duša, nego je ono dar prirode bogovima i onima koji će bogovi postati. Ovdje se krije bezbroj ideja za nove izume; ovdje se mogu naći sve moguće i nemoguće sirovine. Cienan se sjećao da nije još otkrio što se događa poslije smrti, pa si je čvrsto obećao da će ponovo otići do Vamišća i pokušati doznati. Put do toga znanja bit će težak onoliko koliko je teško postati bogom. Slijepi Cienan je odlučio pokušati.
Nešto je vremena proveo s Humboltom, u njegovoj kućici okruženoj ravnim poljem najraznovrsnijih metalnih dijelova i naprava, nekih dobro očuvanih, nekih hrđavih, koji ovdje stoje od pamtivijeka. Lagani povjetarac donosio je tvornički dim s drugog kraja neba, tako da su obojica uživala u odmoru. Humbolt je obećao Cienanau da će ga odvesti do dijela neba koje graniči s gorjem Karpati, u čijem bi podnožju mogao naći Vamišća, jer je on napajao stada po poljima zemljoulja između rijeke Tise i Karpata. Postojala je nada da pastir zna ponešto i medicine te će moći povratiti slijepom bogu vid.
Sišli su u neko vlaško selo i odsjeli tamo poslavši poruku Vamišću. Tamo je bio neki vračar i iscjelitelj koji je odlučio pregledati Cienanove oči. Bog je gajio neku nadu da će mu se vratiti vid, jer su mu Človjekojadci jedno oko iskopali, a u desno sipali lužinu, našto je ono ostalo cijelo. Vlaški ljekarnik je rekao da je lako moguće da se vid vrati, ali samo godišnje tri, četiri puta po nekoliko tjedana jer ona na oko usuta smjesa nije sadržavala toliki omjer lužine koliko nekih drugih jakih otrova, nedovoljnih da čovjeka zauvijek oslijepe.
Vamišć je stigao vrlo brzo, zajedno sa stadom gusjeničara. On je najviše volio držati svoje ljubimce u Vlaškoj jer je bila neizmjerno bogata sirovim zemljouljem koje su gusjeničari gutali. Vamišć doista bijaše ispred svoga vremena: uzgajao je čelične, samohodne radne strojeve i tenkove, žive grdosije za koje se pokazivala potreba u zemlji tudeškoj. Dva boga i pastir zapjevahu pjesme sastanka i bijahu vrlo veseli. Humbolt i Cienan su ispričali sve moguće doživljaje u nebu što je Vamišć slušao otvorenih usta.
Na rastanku s Huboltom, koji odluči vratiti se u svoju kućicu iznad Kragujevca, Cienan je čuo dvije loše i jednu dobru vijest. Vamišć ne želi bogovima tudeškim otkriti svoju tajnu, a Cienanu ne može vratiti vid jer toliko u budućnosti ne živi. S druge strane, odlučio je poslušati molbe bogova tudeških i kazniti Človjekojadce zbog njihova nepoštivanja pravila normalnog života. Ukoliko Cienan želi, može odmah krenuti s njim.
Boga - zaštitnika oružara nije bilo potrebno nagovarati, sam bi pohitao tamo. Još ga je veća sreća zapuhnula kada mu se pred zemaljskim Dunavom vratio vid. Gledao je na jedno oko kroz maglu, no mogao je napokon vidjeti.
Pastir Vamišć je toga kasnoga proljeća prešao plavi Dunav i pošao pustošiti po Človjekojadiji. Brzi motori i slabost Človjekojadaca naprema željeznim napadačima učinili su da za petnaest dana željezna kazna stigne do juga zemlje i do Kragujevca. I car Balkanaca je dozvolio da se kazne Človjekojadci, ali da se ne osvaja teritorij za drugu zemlju, bila ona Tudeška, Hrvaska ili Vlaška. Kad su stigli pred Kragujevac, Cienanu zaigra srce od radosti. Imali su zadaću uništiti oružarnu, a on je s tim ciljem i krenuo u grad. Srce mu je još više zaigralo kada je čuo da se u Kragujevcu zatekla prekomorska božica Vivian, koja je - tako se govorilo - znala tajnu zagrobnog života. Cijeli dan i dobar dio noći prije napada bog oružara je provodio u mislima. Što doista biva s ljudima nakon smrti? Ranije se govorilo o duši i tijelu, no postojanje duše se ne može dokazati kao postojanje tijela. Možda je utjeha smisao života u neprestanom radu i ulaganju čitavih naraštaja najrazličitijih naroda u jedan cilj, ostvarivanje tehničke civilizacije beskrajne sreće i zemaljskog zadovoljstva. Taj ideal iz prethodnih stoljeća nije više bio dovoljan. U ovome stoljeću čelika i pare, kada se zemlja približavala tehnički savršenom nebu, odgovor nije bio da se duh rada utjelovljuje u djelima pa tako duša nije potrebna jer se nalazi u svim oblicima. napretka društva u koje je mrtvo tijelo čovjeka ili boga ugradilo svoj život. Stoga će on učiniti sve da ovu tajnu razjasni.
Juriš na Kragujevac bijaše uspio. Do poslijepodneva su ušli u sve ulice i polako uništavali tvornicu oružja i ljevaonicu topova. To veče im je trebalo stići novo gorivo, već poslano s izvora zemljoulja u Bačkoj, stoga je Cienan mučio muku ne bi li zauzdao potrošnju goriva svojih teškometalnih napadača.
Dovezao se do Vivian, a ona je bila u jednom od većih sokaka balkanske palanke Kragujevac ne vjerujući svojim očima. Pitao je jaružalo koje ga je dovezlo je li to doista Vivien, a ono mu je odgovorilo da tako kažu človjekojadski zarobljenici. Na vidnom mjestu za sve, stajala je Vivean, božica lijepog glasa, svezana na stup i strahovito, do neprepoznavanja, izmasakrirana. Ne mora se posebno napominjati da je bila mrtva, i to odavno mrtva, barem su to dokazivali crvi na njoj. Zašto je ovdje došla čak iz daleke Somali - zemlje, nitko nije mogao reći. Bog pade na koljena i zapjeva tužaljku. Pjevao je vrlo dugo.
Človjekojadci u suton primjetiše kako su strašni strojevi stali u gradu. Kako je kolona s novim vozilima bila dosta daleko na sjeveru, sišli su s planine u grad. Bespomoćni strojevi su se zatvorili u svoju metalnu karoseriju, štiteći ljude i bogove koji su bili s njima. Jedino se Cienan zaniješe u tužaljci i ne vidješe človjekojadsku vojsku kako uljezi u grad.
Kada je primjetio da su njegovi utihnuli, a neprijatelji spustili s visina u mjesto, Cienan poskočiše i krenuše prema svome jaružalu, za koje pretpostavljaše da je u blizini.
Nije mu to uspjelo. Izlaz iz ulica su zagradili neprijatelji i on se nije mogao probiti. Brzo je razmišljao te se mašio oružja, da bi se ubio. Razmišljajući još malo, zaključio je da Človjekojadcima ništa ne bi napakostio svojim samoumorstvom te pogledom potraži jednu od bezbrojnih lokvica goriva. Došao je do jedne takve, koju su ispuštali teškaši pri napadu i legao u nju. Človjekojadci su se skupljali oko njega, ali nisu htjeli napasti, misleći da bog čini neke magijske rituale.
Okupan u ulju, iz džepa izvadi kutijicu i bočicu. Izvadi drvo na vrhu premazano žutom bojom, umoči ga u bočicu i stade pušući u vrh sušiti smjesu. Lagano se odšetao do jednog od obližnjih stabala i od koru upalio vrh žigice, prinio je k sebi i isti trenutak planuo. Od bljeska su se Človjekojadci prestrašili.
"Sada ću vidjeti smrt. Možda budem mogao reći drugima što je nakon smrti.", mislio je bog umirući u najgorim mukama.
Naglo su muke prestale. Osjetio se Cienan izbačenim sa zemlje. Vidio je na oba oka, a naselje, drveće, Človjekojadci i sve zemaljsko izgledalo je drukčije, u zelenim, plavim i ljubičastim bojava s kričavim odsjajem, u vrlo malo nijansi. Nebo, prema kojemu iđaše, gustijaše se u tamnim preljevima. Pogledao je na zemlju svoje tijelo, bilo je odvratne tamne boje, goreći još uvijek, ali sada tamnim plamenom, vrlo neprirodno.
U daljini je vidio Vivianino lice, barem je mislio, zapravo, znao je da je njeno. Pošao je za njim slijedivši instinkt, uputiv se prema onoj tami. Bio je na dohvat spoznaji, pa mu se činilo da je nebitno hoće li ju podijeliti s nekim.
Prvo je upio iz tamnih oblaka znanja da su sve duše utkane u njihov rad ostavljen na zemlji i da je to rješenje zagonetke. Ulazeći dublje u crnilo, shvatio je da se prevario: sve duše žive na zemlji, okupljaju se oko groblja i prebivaju zajedno s živima, nevidljivi božjem ili ljudskom oku. Onda je opet novo znanje dolazilo, a to je bilo da postoji nebo na kome je sve živo nevidljivo, osim proizvoda rada nevidljivih duša, znači onoga gdje je Cienan bio, ali nije mogao vidjeti. Bogova duša se zamislila i primila opet staro znanje o postojanju duše u plodovima njihova rada. Ulazeći sve dublje u oblak, miješale su mu se najrazličitije spoznaje; čas je znao da duša postoji, čas je doznao da je to opsjena i da ni on sam više ne bivstvuje.
Onda, prodrijevši u najtamniji kut oblaka, doznaše pravu i jedinu istinu, koja ga razveseli do u beskraj. Sada je znao i htio se vratiti, htio je svima reći. On je znao tajnu zagrobnoga života, tajnu koju je uvijek priželjkivao spoznati. Mogao ju je odmah izreći, spremao se na to, okrenuo se u pravcu zemlje pošavši k njoj.
U idućem je trenutku nestao u tami.
Prvo su je izvukli van držeći kliještima njezin prćasti nosić. Ona je trčala za njihovim snažnim stiskom, posrtala i rukama brisala krv koja se slijevala niz usta i bradu. Iz štale njezina je majka histerično vikala:
- Nemojte nju, još je premlada, ostavite je, molim... još koje vrijeme!
U dvorištu je bilo nekoliko snažnih Človjekojadaca, obučenih u grube tkanine, već ocrvenjene ljudskom krvlju. Nisu oni bili druge vrste nego li je njihova žrtva, bili su također ljudi, u pravilu manje visine nego njihovi ljudski hranjenici. Ipak, držali su se drukčijima, hranili drukčije.
Svukli su joj od gruboga platna načinjenu haljinu. Ispod nije imala ništa, te ju nisu više svlačili, nego joj je prišao mesar. Vlasnik djevojke uštipi ju prvo za dojku, zatim za trbuh i zadovoljno reče:
- Nije masna, mlado je meso, bit će dobro za goste.
Kada je mesar zamahnuo sjekiricom, do sada mirna žrtva nasrnu iskeženim zubima prema pomoćniku koji ju je držao za nos. Ovaj se izvježbano odmaknu, a gazda joj podmetne nogu i ona tresnu uz kvrcanje kosti na koljena, upravo na jedan oveći kamen. Mesar iskoristi njezin nenadani šok od bola i udari ju u potiljak. Trenutak kasnije ležala je u lokvi krvi, na blatu dvorišta, mrtva djevojka. Četvorica su je uzela, svaki za jednu ruku ili nogu i odnijela prema maloj kadi. Tamo je peti pomoćnik već postavio lance pomoću kojih će lješinu okretati u kadi.
Ona se zvala Nominem, što nije zanimalo njezine krvnike. Otvorene smeđe oči prazno i mrtvo su gledale u nebo, duga joj je ravna kosa težila prema zemlji. Imala je onaj naivni izgled kakav ljudske ženke imaju u svojim nježnim godinama, mlado lice nenačeto borama, savršeno izraslo tijelo. Izgledalo je kao da doista miruje, u snu otvorenih očiju.
Dvorište je bilo široko, ponegdje blatno s pokojom opekom ili kamenom postavljenim radi lakšeg hoda, ponegdje prekriveno zelenom travom, otvoreno pogledima s ulice. Oko kade, koja se nalazila u sredini dvorišta, nalazio se vjedro kipuće vode, veliki drveni stolovi i drveno-metalna “vješala”. Netko je donio vjedro kipuće vode i bacio na djevojku, posebice po nogama i do pasa, gdje je bila najmaljavija. Dvojica su zatim okretala truplo po lancima dok je jedan pržio kožu ključalom vodom. Kad su s tim završili, oštrim su noževima od lima skidali dlake s tijela povremeno ga zapljuskujući vodom. Glavni je mesar povukao tijelo malo prema rubu kade i uvježbanim pokretima noža skinuo kožu i kosu s tjemena. Za to vrijeme su pomoćnici kliještima čupali nokte i skidali tvrdu kožu sa stopala.
Svo vrijeme su razgovarali o ozbiljnim poslovima, o kući, politici. Njima je Nominem bila tek komad mesa, prvi za današnje klanje. Dozivali su djecu da im “daju prstenje”, tj. da stave prstiće u njezin čmar. Pili su oštra pića i smijali se.
Mesar je nožem probio kožu oko tetive iznad pete na svakoj nozi, a pomoćnici su donijeli gredu dugu oko metar i pola, s metalnim šiljcima koji su izlazili iz drveta. Nabili su na jednu tetivu šiljak, zatim i na drugu, tako da su noge lješine bile široko rastegnute. U drveni komad sa šiljcima ugurali su dvije oko dva metra duge grede, podigli drvenu napravu zajedno s išurenom, istruganom i krvavom djevojkom da uspravno stoji i na gredu sa šiljcima stavili još dvije noge, tako da je drveni konj, ovdje zvan vješalima, stabilno stajao na sredini dvorišta sa obješenom i izguljenom žrtvom.
Mesar je izvadio njezin drob i davao ženama iznutrice i crijeva za kobasice. One su se razletjele po dvorištu perući crijeva od djevojčina izmeta, čisteći kadu od njezinih dlaka, donoseći istovremeno novu vodu za šurenje. Mesar je odsjekao njezinu glavu, odvojio uši za hladetinu, izvadio mozak i bacio oči. Odstranio je i moždinu da bi zatim prvo laganim, zatim energičnim udarcima satarom razdvojio djevojku na pola. Pomoćnici su odnijeli polovice ženama za prostranim stolovima kako bi one narezale meso, odvojile salo, nešto ostavile za krvavice, a veći dio za pečenku.
U staji je majka žrtve i dalje jaukala i govorila kako je Nominem još premršava da je kolju. Do nje je sjedio oslijepljeni Cienan, bog pištolja i zaštitnik toga dijela oružarske industrije. Bio je tužan i pun misli.
U štalu su opet ušla trojica. Cienan je znao da će ubiti majku, jer je običaj da se zakolje onaj koji najviše plače za prethodno zaklanim, jer su bili vezani. Inače, ovaj koji je izgubio najmilijeg, kažu Človjekojadci, ne jede niti se dalje tovi, pa ga je najbolje ubiti. Odlučili su majku ubaciti uglavnom u kobasice.
I dok su Človjekojadci ponavljali svoj ritual, Cienan je razmišljao kako su ljudi tako lako podložni propadanju u barbarstvo. Bojao se da će i njegova zemlja postati područje ljudoždera i njihovih žrtava koje vrlo lako zaboravljaju da su ljudi i počinju živjeti kao stoka po pravilima koja su im nametnuli tamničari.
U štali je ubrzo ostalo jako malo ljudi. Oni su obično šutjeli i puštali Cienana njegovim mislima. On se sjećao.
Cienan je živio u zemlji tudeškoj, na pitomom sjeveru, u drevnoj zemlji koja je ponosno čuvala svoju skoro dvije tisuće godina staru kulturu. Tudeško je sve valjalo, napose industrijski proizvodi; ova je zemlja bila središnja na kontinentu po svim dometima, a ne samo po zemljopisnom položaju. U njezinih stotinu gradova, kakvi su bili Hamburg, Dusseldorf, Agram, Koblenz, Stetin, Bonn, Cheminz, Kopenhagen i drugi, razvijala se vodeća svjetska industrija, najprofinjenija umjetnost odmjerenih i pravilnih proizvoda, radni moral kakvom su svi okolni narodi težili. Od kada je u prošlim eonima iz zemlje Anglije pristigao razvijeni obrt i prva industrija, radnici tudeški su stvorili kulturu proizvodnje kakvu je malo tko mogao slijediti. Tomu je pridonijela i vjera u nove bogove koji su zamijenili raniji partenon nikome vidljivih nadljudi. Ovi bogovi, njih nekoliko desetaka tisuća, hodali su zemljom, upravljali industrijom i povećavali dobit. Tudeški narod ih je dobro prihvatio i podržavao u svojoj vjeri iscrpljujućeg rada, odricanja od užitaka, pravilnih oblika kuća i naselja, uporabnih i neuporabnih predmeta, točnosti i sračunatosti u svemu i perfekciji pri proizvodnji. Bog se može postati, a to demokratsko pravo koristili su svi vrijedni majstori, pa je ova zemlja mogla napredovati brže od jugoistočnih zemalja.
I Cienan je postao bog – zaštitnik oružarske industrije usavršavanjem pištolja kojega je izumio američki bog Colt. Zaslužnom za podizanje toga dijela privrede i brige za radnike, na Cienana se spustila milost i on se pobožio, apostazirao, nakon trideset godina iscrpljujućeg rada.
Tudeška zemlja je bila privredna velesila s izraženom brigom za rad kao i brigom za radnike i seljake. Prelijevala se preko starih granica na sve strane svijeta. Prvo je širila vjeru u bogove rada, zatim industriju i na kraju vlast. Gotovo je cijeli kontinent bio u ozračju religije vrijednih. Činilo se da će svi narodi prihvatiti rad i stjecanje kao smisao života, da će parne lokomotive juriti svim krajevima, da će se šume i livade povlačiti pred kamenim pločnicima i visokom dimnjacima tvornica i da će radnički kombinezoni i kape radnim danom, a frakovi i cilindri nedjeljom, postati jedina nošnja.
Takvu je sliku kvario jug kontinenta, Balkansko Carstvo, unoseći nelagodu u budućnost. Od kada su Balkanci stigli s jugoistoka, prešavši more kod Dardanela, donijeli su svoju jednobožačku vjeru, lijenost i strah od napretka. Svi su se plašili njihova utjecaja na sjever, te su ih htjeli obratiti. Najbliži zemlji tudeškoj bili su Človjekojadci, jedini kanibalski narod na kontinentu. Ime je došlo s Človjekojadiji bliskog zapada i znači “oni koji jedu ljude”. Bili su to svojeglavi ljudi, a njihova je zemlje slovila kao izvor najrazličitijih užasa. Stoga je narod tudeški odlučio preobratiti nerazvijenije jugoistočnjake vjerom čelika i tehnike, koja se toliko puta do tada pokazala primamljivom za nerazvijene nacije na granicama zemlje tudeške. Kao dragovoljac na put pristaše Cienan, što su svi bogovi i radni ljudi zemlje tudeške prihvatili kao najbolje rješenje, jer je Človjekojadce jako zanimalo oružje.
Cienan je krenuo s velikom pratnjom misionara, uglavnom kalfi i majstora, sve do človjekojadskog grada Dar-ul-Džihada, na ušću manje rijeke u veliki Dunav. Ovdje ih Človjekojadci nisu pustili, odbijajući bilo kakvu mogućnost dolaska nove vjere u zemlju. Bog je, razočaran procjenom, krenuo na sjever, do čovjeka zvanog Vamišć, osobe koja je živjela ispred svoga vremena. Divio se tome pastiru i njegovoj gotovo božanskoj moći. Vamišć je, naime, znao tajnu života poslije smrti, što je malo koji živi čovjek ili bog znao. Ranije se vjerovalo da duše odlaze u nebo i žive s bogovima. Međutim, mnogi su se uspeli na nebo i tamo našli samo novi svijet i ništa više, nije bilo ni bogova ni duhova. Bogovi industrije nisu mogli u tome trenutku odgovoriti na ovo pitanje te su grozničavo tragali za odgovorom. Cienan se vratio razočaran po tragu gusjenica do mitnice pred Dar-ul-Džihadom. Tamo je imao više sreće: vladar Človjekojadaca, odnedavno hatišerifom (slično naredbi u zemlji tudeškoj) balkanskog cara, samostalni vladar u svojoj kneževini, dozvoli mu dolazak, ali bez velike pratnje.
Bog je uzdisao na vlažnoj slami štale. Doista se ništa ne može mjeriti sa dolaskom pred človjekojadskog vladara. Gostili su ga tri tjedna na velikom čardaku, ogromnoj seljačkoj kući izvan Dar-ul-Džihada, u kojem su vladali još uvijek Balkanci. A Človjekojadci, baš kao i njihovi gospodari, su komotan narod, puno se goste, opijaju i rasipaju obilje koje im je priroda dala, dok u jalovim dobima radije umiru od gladi nego rade. Bili su užasno netočni u poslu i lijeni bilo što mijenjati u svome životu, tako da su vječito kasnili u razvoju. Ipak, njihova gostoljubivost nije imala granica, čak su pred gostom iz tudeške zemlje jeli životinjsko meso i povrće, što nisu uobičavali i čega su se grozili, jer su pili samo krv čovječju i jeli samo meso čovječje. Jedna mu pjesma nikako nije izlazila iz uha. I sada ju je pjevao:
«Slabe duše zmija nebeska
Čarolija Silbe iza jedan-dva
Dignut zao, varijanta tla,
Nismo znali djela ispod nonsensa.
Slabe duše pozivamo vas
U nultoj šupljini da vam kucne čas.
Kefir žena u crno zavila
Što zavila, a što ostavila.
Savilo se kolo od momaka,
Od krušaka i od odojaka.»
Prvih nekoliko mjeseci je uživao veliki ugled, prilazile su mu pristaše i učile neke tajne zanata. Vladar mu je dao veliku kuću u gradu Kragujevcu, gdje je dao podići oružarnicu, jedinu i prvu tvornicu u zemlji. Cienan je bio oprezan pri davanju tajni što su Človjekojadci s negodovanjem trpjeli.
Prije nekoliko mjeseci su mu oduzeli kuću i zatvorili ga u staju pored vladarevih mesara, oslijepivši ga. Bio je svjedokom kako se danima bez prestanka dovode ljudi i kako nestaju isti trenutak. Ponudili su mu prijedlog: ukoliko Človjekojadcima govori svoje tajne puštat će te ljude preko Dunava u Vlašku i južni dio zemlje tudeške. Sigurnost pogodbe će nadzirati Cienanovi pomoćnici.
Nekoliko dana nakon smrti mlade Nominem, u štalu je ušao otmjeni gospodin i nazdravio s Guten Tag. Cienanu se srce topilo jer je pomislio kako je trenutak njegove slobode stigao.
- Prepoznaješ li me? - upitao je došljak.
- Ne. Još nisam navikao koristiti ostala čula.
- Ja sam Krupp. Došao sam te izbaviti.
Cienanu se osmijeh sledi. Krupp nije mogao biti izbavitelj. Od male tudeške kolonije u Balkaniji, on je bio najutjecajniji, ali i najozloglašeniji. Zbog neslaganja s bogovima otišao je u ovo carstvo gdje se strahovito obogatio na grbači radništva. Protiv takvih je bila većina ljudi tudeških.
- Što tražiš kao protuuslugu?
- Nagovori svoje radnike da rade za mene ... Dvije godine, recimo.
- Ne mogu. – rekao je bog koji je doista sličio na ruinu.
Njegovo lijepo i izbrijano lice s gustim brkovima zaraslo je u more brade i bora. Bijeli, često uflekani radnički kombinezon, posivio je od nečisti štale. A prljavo je bilo: zagušljivi zrak i sparina, iako je vani snijeg, smrad vlažne slame, ljudske nečisti i tjelesa štakora. Krupp nije ni znao da se ovdje sve proždire, do posljednjega zalogaja napoja, pa ni to nije dosta, jer nerad i glad jede štakore i druge stanovnike štala.
- Pristani... – reče Krupp. – Človjekojadci neće oprostiti nikome, oni su svojeglavi. Vidiš što su tebi učinili... Ne boje se ni nas, tudeških sinova.
- Ja radnike koji mi prinose žrtve štitim. Tebi ih neću dati u ruke.
Kruppa je polako napuštala volja za pregovarenjem. Znao je da Cienan neće pristati. Morat će ga jače stisnuti, to će učiniti Človjekojadci, jer im je Krupp obećao pomoći razviti oružanu industriju.
- Ostani tu, uskoro ćeš slati Človjekojadce po Kruppa. – reče on i zgroženo otiđe.
I doista, nakon nekoliko dana, u štalu uniđoše tri Človjekojadca tjerajući metalnim palicama ostale ljude. Uhvatiše Cienana i povukoše ga za nosnicu kliještima. Iako je mjesecima snovao kako će ih napasti kada ga počnu izvlačiti, Cienan od boli nije mogao činiti ništa više nego jaukati i držati se za nos. Onako slijepa su ga ščepali, stavili mu ruke oko leđa i vezali ih lancima. Bog je pomislio kako će ga čopor Človjekojadaca ubiti sjekirom ili odmah klati, no samo je osjetio udarce palica po sebi. Za malo vremena su ga ostavili bacivši omamljeno tijelo nazad u štalu.
Cienan je znao da je ovo Kruppovo djelo. Ovaj je industrijalac želio njegove radnike ne birajući sredstva. Mržnja između industrijalaca i bogova industrije bila je velika jer su prvi promicali nejednakost među ljudima i ljenčarenje za bogataše, dok su drugi sanjali sliku zemlje tudeške u kojoj svi rade i podižu prvo sebe, a tako i svoju zemlju. Krupp je čak predlagao da se bogataš Hohenholer proglasi carem zemlje tudeške. To je Cienanu bilo nezamislivo, nikada nije htio poticati nejednakost i nerad.
Bogu je bilo teže nego je to Krupp mogao zamisliti. Spoznaja da je zatvoren i da se ne smije maknuti iz skučene štale činila ga je nezadovoljnim i depresivnim. Zatvorenika znade utuči i nemogućnost bilo kakve odlluke kao i činjenica izvjesne smrti za koju nije znao kada će nastupiti. Najviše od svega ga je mučila činjenica da ne zna kakvo će doći jelo na red. Čak ga nije mogao sam uzimati kada je htio jesti koliko mu se jelo. Još je neugodnije bilo što je bio jedini muškarac u štali kojega nisu uškopili, što mu je neprestano dovodilo mnoštvo prljavih žena.
Jedne noći nešto teško padne s krova štale pred Cienana. Bog ustuknu prema vlažnom zidu. Snažne maljave ruke uhvatiše ga za ramena. Cienan plašljivo opipaše pridošlicu. Bio je sav obrastao dugim dlakama, imao je ravno, zapravo spljošteno lice s malim nosićem i ogromne brkove, kakve je nosila većina Človjekojadaca. Međutim, njegovo tijelo kao da je bilo metalno, toliko su mu bili snažni mišići. I slijepac bi prepoznao tko je, stoga Cienan reče:
- Ti si delija.
- Je... - reče delija. Bio je on ogroman majmun, za glavu viši od čovjeka, snažan koliko i četrdeset ljudi, samo mu je dugi rep dizao dva konja u vis. Bili su to čovjekoliki majmuni s rta Gibr-al- tar, sa juga kontinenta, koji su služili caru balkanskom kao tjelesna straža.
Teško su se razumjeli. Delija je malo znao tudeški, človjekojadski ponešto, a balkanski Cienan nije znao dobro. Poslao ga je car, na Kruppovu molbu jer se veleindustrijalcu probudio nacionalni osjećaj. Krupp je možda bio bogataš i neradnik, ali je ostao dobar sin tudeški.
Kragujevac je mjesto u zatvorenoj kotlini iznad koga se oviše planine spajaju s niskim nebom. Do neba treba proći suviše opasne strmine, te niti jedan Kragujevčan u cijeloj povijesti grada nije došao do neba. Delija je uprtio izmorenog boga na leđa, išunjao se zaobilazeći straže oko štale i uz napor ga donio u nebo. Njemu to nije bilo teško, koliko je malim Človjekojadcima. Još su nekoliko sati hodali po nebu da bi ga majmun ostavio na skrb jednom tudeškom sinu, bogu svestranih znanstvenika, Humboltu. Ova su se dvojica površno poznavala, no srdačno su se zagrlili i krenuli pričati zgode. Cienan je najprije pitao može li se nekako ovdje doznati tajna života poslije smrti. Humbolt je rekao da upravo traži duše koje bi na nebu trebale biti, ali da ih nije pronašao. Vjerojatno bježe pred ljudima kada se ovi popnu u nebo. Bog oružara nije htio proturječiti starijemu kolegi, no izgubio je nadu da bi Humbolt mogao pronaći duše na nebu: one lutaju po zemlji ili prebivaju na planetima iznad neba.
Ostao je nekoliko dana u metalnoj kućici koju je Humbolt izgradio. Ispočetka je Cienan žalio što ne može vidjeti toliko žuđeno nebo, da bi onda shvatio kako ga hvata neobjašnjiv osjećaj sreće što je na ovome mjestu. Bogovi buke, strojeva i industrije nisu vjerovali, baš kao i njihovi vjernici, ni u šta što se ne može iskustvom dokazati. Uostalom, svoju su božansku moć temeljili na napretku tehnike i industrijalizirane privrede, a ne na magiji i neopipljivom. Ipak, nisu mogli poreći postojanje duhova. Njihova bi se vjera, ukorijenjena u puku tudeškom već tisućljeće i pola, mogla lako rasplinuti u ovo moderno vrijeme, ako ne pronađu odgovor na pitanje života nakon smrti. Uostalom, na nebo se ne gleda kao na mjesto obitavanja duša, nego je ono dar prirode bogovima i onima koji će bogovi postati. Ovdje se krije bezbroj ideja za nove izume; ovdje se mogu naći sve moguće i nemoguće sirovine. Cienan se sjećao da nije još otkrio što se događa poslije smrti, pa si je čvrsto obećao da će ponovo otići do Vamišća i pokušati doznati. Put do toga znanja bit će težak onoliko koliko je teško postati bogom. Slijepi Cienan je odlučio pokušati.
Nešto je vremena proveo s Humboltom, u njegovoj kućici okruženoj ravnim poljem najraznovrsnijih metalnih dijelova i naprava, nekih dobro očuvanih, nekih hrđavih, koji ovdje stoje od pamtivijeka. Lagani povjetarac donosio je tvornički dim s drugog kraja neba, tako da su obojica uživala u odmoru. Humbolt je obećao Cienanau da će ga odvesti do dijela neba koje graniči s gorjem Karpati, u čijem bi podnožju mogao naći Vamišća, jer je on napajao stada po poljima zemljoulja između rijeke Tise i Karpata. Postojala je nada da pastir zna ponešto i medicine te će moći povratiti slijepom bogu vid.
Sišli su u neko vlaško selo i odsjeli tamo poslavši poruku Vamišću. Tamo je bio neki vračar i iscjelitelj koji je odlučio pregledati Cienanove oči. Bog je gajio neku nadu da će mu se vratiti vid, jer su mu Človjekojadci jedno oko iskopali, a u desno sipali lužinu, našto je ono ostalo cijelo. Vlaški ljekarnik je rekao da je lako moguće da se vid vrati, ali samo godišnje tri, četiri puta po nekoliko tjedana jer ona na oko usuta smjesa nije sadržavala toliki omjer lužine koliko nekih drugih jakih otrova, nedovoljnih da čovjeka zauvijek oslijepe.
Vamišć je stigao vrlo brzo, zajedno sa stadom gusjeničara. On je najviše volio držati svoje ljubimce u Vlaškoj jer je bila neizmjerno bogata sirovim zemljouljem koje su gusjeničari gutali. Vamišć doista bijaše ispred svoga vremena: uzgajao je čelične, samohodne radne strojeve i tenkove, žive grdosije za koje se pokazivala potreba u zemlji tudeškoj. Dva boga i pastir zapjevahu pjesme sastanka i bijahu vrlo veseli. Humbolt i Cienan su ispričali sve moguće doživljaje u nebu što je Vamišć slušao otvorenih usta.
Na rastanku s Huboltom, koji odluči vratiti se u svoju kućicu iznad Kragujevca, Cienan je čuo dvije loše i jednu dobru vijest. Vamišć ne želi bogovima tudeškim otkriti svoju tajnu, a Cienanu ne može vratiti vid jer toliko u budućnosti ne živi. S druge strane, odlučio je poslušati molbe bogova tudeških i kazniti Človjekojadce zbog njihova nepoštivanja pravila normalnog života. Ukoliko Cienan želi, može odmah krenuti s njim.
Boga - zaštitnika oružara nije bilo potrebno nagovarati, sam bi pohitao tamo. Još ga je veća sreća zapuhnula kada mu se pred zemaljskim Dunavom vratio vid. Gledao je na jedno oko kroz maglu, no mogao je napokon vidjeti.
Pastir Vamišć je toga kasnoga proljeća prešao plavi Dunav i pošao pustošiti po Človjekojadiji. Brzi motori i slabost Človjekojadaca naprema željeznim napadačima učinili su da za petnaest dana željezna kazna stigne do juga zemlje i do Kragujevca. I car Balkanaca je dozvolio da se kazne Človjekojadci, ali da se ne osvaja teritorij za drugu zemlju, bila ona Tudeška, Hrvaska ili Vlaška. Kad su stigli pred Kragujevac, Cienanu zaigra srce od radosti. Imali su zadaću uništiti oružarnu, a on je s tim ciljem i krenuo u grad. Srce mu je još više zaigralo kada je čuo da se u Kragujevcu zatekla prekomorska božica Vivian, koja je - tako se govorilo - znala tajnu zagrobnog života. Cijeli dan i dobar dio noći prije napada bog oružara je provodio u mislima. Što doista biva s ljudima nakon smrti? Ranije se govorilo o duši i tijelu, no postojanje duše se ne može dokazati kao postojanje tijela. Možda je utjeha smisao života u neprestanom radu i ulaganju čitavih naraštaja najrazličitijih naroda u jedan cilj, ostvarivanje tehničke civilizacije beskrajne sreće i zemaljskog zadovoljstva. Taj ideal iz prethodnih stoljeća nije više bio dovoljan. U ovome stoljeću čelika i pare, kada se zemlja približavala tehnički savršenom nebu, odgovor nije bio da se duh rada utjelovljuje u djelima pa tako duša nije potrebna jer se nalazi u svim oblicima. napretka društva u koje je mrtvo tijelo čovjeka ili boga ugradilo svoj život. Stoga će on učiniti sve da ovu tajnu razjasni.
Juriš na Kragujevac bijaše uspio. Do poslijepodneva su ušli u sve ulice i polako uništavali tvornicu oružja i ljevaonicu topova. To veče im je trebalo stići novo gorivo, već poslano s izvora zemljoulja u Bačkoj, stoga je Cienan mučio muku ne bi li zauzdao potrošnju goriva svojih teškometalnih napadača.
Dovezao se do Vivian, a ona je bila u jednom od većih sokaka balkanske palanke Kragujevac ne vjerujući svojim očima. Pitao je jaružalo koje ga je dovezlo je li to doista Vivien, a ono mu je odgovorilo da tako kažu človjekojadski zarobljenici. Na vidnom mjestu za sve, stajala je Vivean, božica lijepog glasa, svezana na stup i strahovito, do neprepoznavanja, izmasakrirana. Ne mora se posebno napominjati da je bila mrtva, i to odavno mrtva, barem su to dokazivali crvi na njoj. Zašto je ovdje došla čak iz daleke Somali - zemlje, nitko nije mogao reći. Bog pade na koljena i zapjeva tužaljku. Pjevao je vrlo dugo.
Človjekojadci u suton primjetiše kako su strašni strojevi stali u gradu. Kako je kolona s novim vozilima bila dosta daleko na sjeveru, sišli su s planine u grad. Bespomoćni strojevi su se zatvorili u svoju metalnu karoseriju, štiteći ljude i bogove koji su bili s njima. Jedino se Cienan zaniješe u tužaljci i ne vidješe človjekojadsku vojsku kako uljezi u grad.
Kada je primjetio da su njegovi utihnuli, a neprijatelji spustili s visina u mjesto, Cienan poskočiše i krenuše prema svome jaružalu, za koje pretpostavljaše da je u blizini.
Nije mu to uspjelo. Izlaz iz ulica su zagradili neprijatelji i on se nije mogao probiti. Brzo je razmišljao te se mašio oružja, da bi se ubio. Razmišljajući još malo, zaključio je da Človjekojadcima ništa ne bi napakostio svojim samoumorstvom te pogledom potraži jednu od bezbrojnih lokvica goriva. Došao je do jedne takve, koju su ispuštali teškaši pri napadu i legao u nju. Človjekojadci su se skupljali oko njega, ali nisu htjeli napasti, misleći da bog čini neke magijske rituale.
Okupan u ulju, iz džepa izvadi kutijicu i bočicu. Izvadi drvo na vrhu premazano žutom bojom, umoči ga u bočicu i stade pušući u vrh sušiti smjesu. Lagano se odšetao do jednog od obližnjih stabala i od koru upalio vrh žigice, prinio je k sebi i isti trenutak planuo. Od bljeska su se Človjekojadci prestrašili.
"Sada ću vidjeti smrt. Možda budem mogao reći drugima što je nakon smrti.", mislio je bog umirući u najgorim mukama.
Naglo su muke prestale. Osjetio se Cienan izbačenim sa zemlje. Vidio je na oba oka, a naselje, drveće, Človjekojadci i sve zemaljsko izgledalo je drukčije, u zelenim, plavim i ljubičastim bojava s kričavim odsjajem, u vrlo malo nijansi. Nebo, prema kojemu iđaše, gustijaše se u tamnim preljevima. Pogledao je na zemlju svoje tijelo, bilo je odvratne tamne boje, goreći još uvijek, ali sada tamnim plamenom, vrlo neprirodno.
U daljini je vidio Vivianino lice, barem je mislio, zapravo, znao je da je njeno. Pošao je za njim slijedivši instinkt, uputiv se prema onoj tami. Bio je na dohvat spoznaji, pa mu se činilo da je nebitno hoće li ju podijeliti s nekim.
Prvo je upio iz tamnih oblaka znanja da su sve duše utkane u njihov rad ostavljen na zemlji i da je to rješenje zagonetke. Ulazeći dublje u crnilo, shvatio je da se prevario: sve duše žive na zemlji, okupljaju se oko groblja i prebivaju zajedno s živima, nevidljivi božjem ili ljudskom oku. Onda je opet novo znanje dolazilo, a to je bilo da postoji nebo na kome je sve živo nevidljivo, osim proizvoda rada nevidljivih duša, znači onoga gdje je Cienan bio, ali nije mogao vidjeti. Bogova duša se zamislila i primila opet staro znanje o postojanju duše u plodovima njihova rada. Ulazeći sve dublje u oblak, miješale su mu se najrazličitije spoznaje; čas je znao da duša postoji, čas je doznao da je to opsjena i da ni on sam više ne bivstvuje.
Onda, prodrijevši u najtamniji kut oblaka, doznaše pravu i jedinu istinu, koja ga razveseli do u beskraj. Sada je znao i htio se vratiti, htio je svima reći. On je znao tajnu zagrobnoga života, tajnu koju je uvijek priželjkivao spoznati. Mogao ju je odmah izreći, spremao se na to, okrenuo se u pravcu zemlje pošavši k njoj.
U idućem je trenutku nestao u tami.