Panto Bašic
Prokletstvo zmaja Formana
1. Kraljeva pohlepa
|
|
Negdje daleko postojala je zemlja u kojoj su ljudi i zmajevi živjeli zajedno u miru. Zmajevi su svojim plamenom zagrijavali kraljev dvorac i sve kuće čiji domaćini nisu imali dovoljno novaca da plaćaju ogrijev, a stanovnici i naravno kralj proizvodili su za zmajeve velike količine hrane.
Jednog dana kraljev zlobni savjetnik Merlin predložio mu je da počnu proizvoditi manje hrane jer navodno zmajevi manje rade, pa nisu zaslužili toliko.
Kralj je pristao jer je znao da će imati više prihoda. Drugoj strani to nije bilo pravo, ali nisu se javno bunili.
Međutim kraljeva i Merlinova pohlepa nije tu stala. Svake godine proizvodnja hrane bila je sve manja i manja, sve dok jednog dana zmajevi nisu postali robovi. To je naravno bila Merlinova ideja.
- Vaše Veličanstvo - obrati se on kralju. - Zar ne mislite da ste previše velikodušni prema onim velikim stvorenjima. Oni su samo velike životinje, a životinje postoje da bi služili nama -ljudima. Mislim da ne treba da im se odužujemo, jer je njihova dužnost da rade. Neka sami sebi traže hranu, mi smo ih dovoljno izdržavali.
Kralj je to jedva dočekao. On je to htio već odavno učiniti, ali je čekao da neko drugi to predloži, jer bi u suprotnom svi znali da je on pohlepan.
Uskoro je taj zakon i sproveden. Zmajevi su javno postali ljudski robovi.
Kada su to oni čuli jako su se razbjesnili. Organizovan je sastanak na kojem su prisustvovali svi zmajevi te zemlje. Jednoglasno su odlučili da će se odseliti iz te odatle i da nikada više neće vjerovati ljudima.
Kada je došao taj dan zmajevi su zapalili sve kraljeve usjeve i krenuli. Svi, osim njihovog vođe, zmaja Formana. On je otišao pravo kralju:
- Ti, pohlepniče, kralju ove zemlje, nisi imao pravo da učiniš to prljavo djelo. Mi smo mnogo jači od svih vas, mogli bismo vas sve pobiti, ali mi nismo tako grozni kao što ste vi prema nama, ali zato ti se zaklinjem - dok je mene, zmaja Formana, ova zemlja će biti prokleta. Čini se neće razbiti, jer sam ja besmrtan, a ne postoji niko ko bi imao hrabrosti da se bori protiv mene - to je rekao i otišao sa ostalim zmajevima, tako jako mašući krilima da vjetar otpuhao nekoliko drveća.
2.
Propast
Prošlo je godinu dana od kako su zmajevi napustili zemlju pohlepnog kralja. Mnogo se toga promijenilo - zemlja koja je nekada imala najljepše usjeve, koja je rađala najljepše voće, sada ne rađa ništa, ljeto je tako vruće da niko nije mogao izaći iz svoje kuće do kasno naveče, inače bi ih sunce spržilo. Zime su bile tako hladne da bi se prst smrzao kad bi dodirnuo snijeg. Zbog takve nesreće bio je kriv samo kralj zato što je slušao pomoćnika Merlina, a znao je da je on sam po sebi zao, te zato što je bio najpohlepniji kralj koji je ikada vladao. Ipak imao je najljepšu kćer, tako lijepu da bi se ljudima srce istopilo od miline kad bi je vidjeli. Kralj je znao da je kriv za sve te nesreće, a sada mu je kasno da se kaje pa je učinio ono što mu je bilo najteže - - dao je obavijest po cijelome svijetu da će svoju kćer dati za ženu onom junaku koji ubije zmaja Formana.
3.
Potraga za junakom
Od tog dana često su dolazili prinčevi i kneževići u kraljev dvor nadajući se da će uspjeti pobijediti velikog zmaja i dobiti princezu Alisu za ženu.
Međutim niko nije uspio ispuniti svoju želju. Neki nisu uspjeli ni naći zmaja Formana, a oni koji su ga našli preplašili su se čim su ga vidjeli, jer zmaj Forman bio je najveći zmaj na svijetu.
Tako jednom došao je princ iz daleke Perzije. Kralj, čim ga vidio dobio je nekakvu veliku nadu da će baš taj princ osloboditi njegovu zemlju od propasti i dozvolio mu da ide da traži Formana.
Mladić je krenuo na put i nije morao mnogo ići kada je naišao na jednu ogromnu pećinu. Odmah je znao da je tu zmaj Forman jer je čuo za njegovu veličinu .Polako je ušao unutra, ali nije nikoga bilo. Ušao je duboko ali i dalje nije bilo nikoga. „Zmaj je vjerovatno otišao da traži hranu. Sačekaću ga", pomislio je mladić i naslonio se na zid i utonuo u razmišljanja. Ubrzo je osjetio da duva jak vjetar. Sakrio se u mračni dio pećine. Najednom je u pećinu ušao zmaj Forman. Pošto se umorio od dugog leta, legao je da se odmori. Mladić je iskoristio priliku. Izvadio je nož iz džepa i zario ga Formanu u leđa. Zmaj je tako jako urliknuo iz boli zamahnuo repom i udario princa koji je na mjestu ostao mrtav.
Kada je kralj vidio da se mladić ne vraća, izgubio je svaku nadu za spasom svog naroda. Povukao se u sebe i ni sa kim nije pričao. Po cijele dane se kajao zbog svoje pohlepe i molio Boga da mu da još jednu šansu.
4.
Formanova smrt
Prošlo je već tri mjeseca od kako je kralj počeo potragu za spasiocem, ali niko nije mogao pobijediti ogromnog zmaja Formana.
Kad su već svi izgubili nadu da će doći makar još jedan junak,on je došao
Ali taj junak nije bio nikakav kralj, ni princ, pa ni knežević. Bio je to običan prosjak.
- Idi odavde. Vrati se tamo odakle si došao, samo ćeš izgubiti glavu. Kad ga onoliki prinčevi sa vrhunskom opremom nisu uspjeli savladati, nećeš ni ti - rekao mu je kralj.
Ali mladi siromah nije odustajao. Izmolio je kralja da mu da jednog konja sa opremom i jedan mač i zatim krenuo u potragu za Formanom.
Došao je do ogromne pećine i unutra vidio zmaja kako hrče. Polako je uveo konja da se ne bi probudio. Zatim je konja pustio da bježi. Kako je zmaj to čuo, trgnuo se i pošao za konjem.
Tada mu je mladić mačem probio kičmu. Zmaj je jako rikao. Ovaj mu je ponovo zario mač, ali u rep. Zmaj se kotrljao od boli. Mladić se zatim hrabro popeo na životinju i zadao mu pobjednički udarac mačem u srce. Tada je zmaj izdahnuo. Junak mu je ponosno odrubio glavu i otišao pred kralja.
Kralj nije imao riječi kako da se zahvali mladiću te ga je zagrlio i poljubio.
Tada su čini prestale da djeluju.
Narod, koji je preživio tu tešku nesreću, polako se počeo da se oporavlja. Zemlja je ponovo rađala najljepše voće, a hrabri junak je uzeo princezu Alisu za ženu i sa njom sretno živio u dvorcu nekada pohlepnog kralja.