HadvaO*

 
osetih sunce
osetih more
osetih pesak
 
nikada lepši nisam bio
nikada pametniji arhivar
 
vlažne suštine strasti
toplih svetova slasti
 
zovu me Ksifias
bojažljivo odveć Gladius
 
VizantOr* biohemije časti
 
♦♦♦
 

Šamananđeo*

 
drugog nekog imena
ovaj sam Grad
davno pao na proleće bola
 
arhivar nemogućeg
arhivar nepostojećeg
 
iz Mirastralija galaksije
sa planete Zelena Bara
 
sve zarad oslobađanja ljubavi
što ljubav poezijom ljubi
 
mir svetova dušom što stvara
 
♥♥♥

Priča: Tijelo (Žarko Milenić)

TIJELO

 

Načelnik se jednim žiletom brijao samo mjesec dana. Jednom davno je gledao na televiziji prilog o Amerikancu koji se jednim jedinim žiletom brijao pune dvije godine. To nisu prikazali, ali Amerikanac je sigurno imao oštrač žileta. I načelnikov otac ga je imao. Neki metalni pravokutnik koji je bio sastavni dio očevog pribora za brijanje smještenog u drvenoj kutiji. Na poklopcu je bila nalijepljena slika nekog primorskog gradića. Kojeg? To ni otac nije znao.

Nakon očeve smrti kutija je ostala, ali oštrača u njoj nije bilo. Sigurno ga je otac nekom poklonio. Načelnik se raspitivao među očevim prijateljima i rođacima. Ne, nitko nije imao oštrač za koji je načelnik bio spreman dobro platiti.

Načelnik je pitao i crnoburzijance (nisu se bojali da bi ih prijavio, ta oni se godinama poznaju, u selu svatko zna svakog, a njemu su davali jeftinije). Svi se na to nasmijaše. Jedan reče:

- Oštrač žileta? Takvo nešto niko nema!... Zar je postojalo? Ko bi još i žilete oštrio? Ta mi smo potrošačko društvo!

Ali rat je. Sad je vrijeme velikog posta. Načelnik bi rado pustio bradu ali se ne usuđuje. Još kao student je probao pa odustao. Ispala nekako rijetka. Sporo mu raste. Možda bi sad bila gušća, ali dok ne bude na nešto ličila dugo bi izgledao neuredno. A načelnik makar i jednog sela ne smije biti neuredan niti jedan dan, a kamoli cijeli mjesec i duže.

- Ako je taj oštrač od metala - rekao je jedan švercer - onda se sigurno ne može nabavit. Na metalima se maksimalno štedi. Za oružje, naravno. Znate i sami da su se nekad zvona topila da bi se izlili topovi!

Znao je to načelnik vrlo dobro. Svakodnevno je na televiziji pozivano stanovništvo da u određenim sabirnim centrima predaju sve ono što im je izrađeno od kovine, a da im više ne treba. I sam načelnik je mnogo nepotrebnih i manje potrebnih stvari predao u želji da drugi slijede njegov primjer. I slijedili su.

- Ovi su žileti ostali od prije - reče švercer. - Inače se više ne proizvode. Mnogi i kad je potop žele pristojno izgledat, pogotovo političari... Bila bi glupost da se i žileti tope. To je mala količina, a radi se o nerđajućem čeliku. Zašto da vam se i to uskrati?... Neki su žileti poput ovih mojih poboljšani platinijem. Znate i sami da je platina tri puta skuplja od zlata! A ja ih dajem skoro džaba!

Načelnika je švercer počeo nervirati. Platio je ponuđenu cijenu i uputio se svojoj kući.

Kad je došao sjeo je u naslonjač i uključio televizor. Ni na zapadu ni na istoku ništa novo. Još jedno potpisano primirje koje se još jednom neće poštovati. Još jedan razgovor s vojnicima s prve linije fronte. Još jedan ratni spektakl. Načelnik pritisne na daljinskom upravljaču televizijski kanal susjedne, neprijateljske države. Kao da su se dogovorili. Skoro sve isto!

Načelnik ugasi televizor ne odgledavši vijesti s televizije do kraja. Protegao se u naslonjaču i tiho krenuo do kuhinje kako bi skuhao kavu. Kave je bilo dovoljno u prodavnicama. I to po cijenama kao pred rat.

 

*  *  *

 

Posljednje potpisano primirje prvi put je poštovano! I to čak cijeli tjedan. Nije se više čekalo. Potpisan je mirovni sporazum. Nasmijani predsjednici dviju susjednih država prijateljski su jedan drugom pružili ruku. Načelnik se začudio. Sve  se to dogodilo silnom brzinom!

Načelnik je zakazao sastanak predjedništva mjesne zajednice. Trebalo je organizirati proslavu povodom sklapanja mira. I mnogo drugih točaka dnevnog reda trebalo je prijeći. Načenik je u spavaćoj sobi, dok je vezivao kravatu, zviždukao pjesmu o hrabrim braniteljima koju su nakon zaključenja mira izbacili iz programa svih radio postaja koje su se u selu mogle čuti.

Načelnika u zgradi mjesne zajednice sačeka uzbuđena tajnica:

- Gospodine načelniče traži vas jedna...

- Recite da danas nisam u mogućnosti  nikog...

- Ali ona je...

- Tko me traži?

- Jedna starica. Kaže da vas treba. Ona je majka poginulog vojnika!

Tajnica nije uspjela zadržati suze.

- Možete skoknuti do kuće ako vam nije dobro.

Tajnica je stanovala u blizini. Kimnula je glavom. Ali prije no što je izašla starica je bila unutra, a za njom i visoki krupni muškarac.

"Možda drugi sin?", pomisli načelnik. "Ili zet? Susjed?

Načelnik kimne tajnici glavom. Ona izađe bez riječi.

Teško je načelnik staričine, suzama prekidane, rečenice mogao pratiti. Povremeno bi se zagledao u njezinog visokog prijatelja u nadi da će ovaj pomoći starici, da će sam objasniti što oni ustvari hoće. Ali ljudeskara ostade svo vrijeme nijem i nepokretan kao drveni kip.

Načelniku je ipak uspjelo a povezati niti. Staričin sin je poginuo i ona želi otkopati njegovo tijelo kako bi ga mogla kršćanski pokopati. Zna da se u blizini sela nalazi zajednička grobnica.

Za tu grobnicu je znao i načelnik. Ovo selo neprijatelj nije bio uspio okupirati.

Načelnik bi se sklanjao u podrum čim bi bila oglašena opća i opasnost kao i svi drugi stanovnici sela koji su bili ostali. Trećina njih je bila u izbjeglištvu. Osim žena i djece također i znatan broj vojno sposobnih muškaraca iako nitko od njih nije bio pozivan u vojsku niti je bila proglašen opća mobilizacija. No, borbenog djelovanja neprijatelja nije bilo.

Svega pet kilometara dalje vodila se velika bitka. O tome se govorilo u televizijskim emisijama. Ali broj mrtvih i ranjenih nije nikad bio izrečen. Samo je rečeno da nije utvrđen. Po selu se govorilo da je mnogo mrtvih vojnika pokopano u obližnjoj zajedničkoj grobnici.

- Gospođo ja ne znam gdje je ta grobnica - reče načelnik starici. - Ne znam ni da li uopće postoji.

- Naravno da postoji. I vi to znate!

- Ja vas ne bih smio tamo odvesti. A niti bih smio dozvoliti da se ijedno tijelo iskopa.

Starica poče ponovo plakati.

- Ne bih smio tamo ni otići...

Starica prestade plakati. Reče:

- Ni ne morate. Samo mi napišite dozvolu. Otići ćemo nas dvoje sami.

- Gospođo, ja nemam takvu dozvolu! - načelnik prvi put povisi glas.

Starica nastavi plakati.

- Nemam obrasca - objasni načelnik.

Starica prestade plakati. Zamoli načelnika:

- Napišite na običnom papiru. Bitan je vaš potpis i pečat.

- Ja to ne bih smio potpisati. Nisam ovlašten. Morate se obratiti policiji.

Starica nastavi plakati.

Tajnice još nije  bilo i načelnik ispisa na kompjutoru i isprinta list u kojem se starici i njezinom pratitelju (nije ni pitao za njihova imena!) dopušta da "iskopaju tijelo njezinog sina iz zajedničke grobnice" (nije naznačio naziv njesta gdje se grobnica nalazi jer ga nije ni znao).

Starica je prestala plakati kad je načelnik udario pečat na papir, potpisao se i pružio joj. Dugonja je i sada šutio.

Izađoše ne zahvalivši ni pozdravivši.

 

*  *  *

 

Načelnik je ustao čim je svanulo. Brzo se odjeno i sjeo u svoj automobil. Uputio se istim starim putom kojim su se jučer uputili starica i gorila. Tim putom od početka rata nitko iz sela nije išao. Pričalo se da je put miniran.

"Ako su oni mogli proći, moći ću i ja", pomislio je načelnik.

Dok je vozio načelnik je najednom postao siguran da ta zajednička grobnica u šumi pored puta postoji.

"Starica i onaj njen šutljivko", pretpostavljao je načelnik, " iskopat će prvo tijelo na koje naiđu i ona će misliti da je to tijelo njezinog sina. Leš se vjerojatno ne može raspoznati. U istim uniformama svi su ti mladići isti. Svejedno je koga će otkopati. Dok se ne sastane nekakva komisija dok se ne donese odluka o iskopavanju, dok se ne skupe sredstva i ekipa koja će iskopavati proći će još mnogo vremena. Tek tada će  da biti teško identificirati poginule jer će to biti sami kosturi!"

Načelnik zaustavi  automobil pokraj šume.

"Šta ako su u šumi postavljene mine?", zapita se načelnik. "Ući ću tamo gdje su ono dvoje ušli!"

Došao je do tog  mjesta slijedeći tragove. Pronašao je i otkopani pa zakopani hum. Prazan hum. Ali pronašao je i nešto što su oni zaboravili. Ruku. Ne ruku od mesa i kostiju već ruku od metala i plastike. Ruku robota. Robota kojeg će starica ne ponovo pokopati već dobro prodati.

 

 

 

 

 

 

 



Sjećanje: Mladi fantasti (Žarko Milenić)

 

 

MLADI FANTASTI

 

Kao brčanski gimnazijalac u travnju 1976. godine napisao sam prvu  znanstveno-fantastičnu priču pod naslovom "Ivan" (u svibnju 1980. godine druga verzija te priče pod naslovom "Ivanovi puževi" izašla je u beogradskom časopisu "Zmaj"; bila je to moja prva objavljena priča). U rujnu iste godine tu će priču nakon mog brata Dragana pročitati i naš prijatelj Vojislav Ružić koji će odmah napisati svoju prvu znanstveno-fantastičnu priču. Odlučili smo osnovati klub prijatelja znanstvene fantastike kada nam se pridružio Branko Starčević koji je također stanovao u našoj ulici. Klub je osnovan 19. rujna 1976. godine.

Klubu smo dali naziv "Mladi fantasti". Odlučili smo pokrenuti svoj list. Dali smo mu naziv "Orion". Prvi broj u "tiražu" od dva primjerka otipkala je pisaćim strojem moja ujakovična Jadranka iz Belog Manastira. U njemu su bile uvrštene priče, humoreske, prikazi i reportaže. "Orion" sam nosio svojim kolegama iz razreda na čitanje.

Ali već početkom listopada Klub se raspao. Dragan i Branko su izjavili da ih to više ne zanima. Klub će nastaviti s radom tek u srpnju 1977. godine kada izlazi drugi broj "Oriona". Na Draganov prijedlog sada je "Orion" pisan rukom (isprva je tekst tiskanim slovima pisao on, kasnije ja), korice su mu od hamer papira, a Dragan je radio naslovnu stranicu flomasterima. Glasilo izlazi jednom tjedno. Isprva na formatu A4, a od petog broja na A5. U njemu su objavljivane priče, novele u nastavcima, humoreske, feljtoni, prikazi, vijesti... Onda počinje izlaziti i godišnjak "Zagonetno sunce" ispisan u bilježnicama debelih korica na dvije stotine stranica s mnoštvom naših i prepisanih priča poznatih autora SF-a i fantastike. Pokrenuli smo i biblioteku SF priča "Rigel". Snimili smo na kaseti emisiju u kojoj smo čitali svoje priče, pjesme i humoreske. Na sastancima smo diskutirali o znanstvenoj fantastici. Naročito smo pri tome bili podstaknuti knjigom "Od Lukijana do Lunjika" (pregled povijesti znanstvene fantastike i antologija) dr. Darka Suvina. Ta mi je knjiga bila poticaj da mi naslov maturske radnje bude "Simbolika Krležinog djela Kristofor Kolumbo." Skupljali smo sve vezano za znanstvenu fantastiku. Čitali smo izdanja "Sirius", "Galaksiju", "Andromedu", knjige i stripove.

Početkom 1978. Klub napuštaju Dragan i Vojislav. Branko i ja pokrećemo prvi (i jedini) broj nove serije "Oriona" tipkan pisaćim strojem u deset primjeraka. Snimili smo i drugu emisiju s dopisnim članom Zlatkom Ocvirekom  iz Zagreba i mojim bratom Goranom.

Imali smo više dopisnih članova od kojih je najaktivniji bio Milan Đorđević iz Burovca (kod Petrovca na Mlavi, Srbija) i Stevan Milošević iz Bagrdana (kod Svetozareva, danas Jagodina, Srbija) koji je vodio Društvo Mladih istraživača "Kosmos". Osim znanstvenom fantastikom bavili su se (priredili su 1977. godine zbornik znanstveno-fantastičnih priča u kojem su uvrštene i priče "Mladih fantasta") i znanošću.

Klub "Mladi fantasti" je prestao s radom nakon točno dvije godine od osnivanja. Ja sam nastavio samostalno izdavati rukom pisan almanah "Zagonetno sunce" i "Rigel" do 1980. godine. Tada je izašla moja znanstveno-fantatična zbirčica "Raskrinkani bogovi" tipkana pisaćim strojem u pet primjeraka.

U lokalnom brčanskom listu "Graditelj". Branko Starčević je objavio svoju znanstveno-fantastičnu priču "Robot" koju je urednik iskasapio. O tome sam pisao u mom fantastičnom romanu "Pojela ih kiša" (Zagreb, 1995). Tamo spominjem i jednu Vojinu priču. U tom (i mom romanu "Uskraćeni") Vojo me nadahnuo za lik Vjeke, Dragan za lik Milana, a Branko za lik Bojana.

Kao član "Mladih fantasta" Dragan Milenić (1962) je napisao dvije priče i dvije humoreske. Nije se nastavio baviti pisanjem, ali je nakon gimnazije završio studij Likovne akademije u Novom Sadu. Danas živi i radi duboreze za stilski namještaj u  Torontu.

Vojislav Ružić (1962) je nakon gimnazije bio upisao studij književnosti  na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Tamo je surađivao u studentskom listu svog fakulteta. Studij nije završio. U izdanjima Kluba je objavljivao priče, humoreske, pjesme i prikaze. Tragično je preminuo u Brčkom 1999. godine.

Branko Starčević (1961) se nakon završene škole za željezničare zaposlio kao pregledač kola u Brčkom. Zbog bolesti je rano umirovljen i danas živi u Brčkom. Nakon raspada Kluba pisao je pjesme i priče ali ne više znanstvenu fantastiku.

Milan (umjetničko ime Milan Georges Burovac) Đorđević (1961) je bio upisao studij uporedne književnosti Filološkog fakulteta u Beogradu ali ga nije završio. Od 1991. godine stalno je nastanjen u Parizu. Piše poeziju, romane, drame, priče, filmsku i glazbenu kritiku na srpskom i engleskom jeziku. Tekstove objavljivao u raznim listovima i časopisima. Od tog dobar dio spada u znanstvenu fantastiku. Bavi se i skladanjem i grafičkim dizajnom.

Ja sam u izdanjima Kluba objavljivao priče, novele, humoreske, dramolete, feljtone i prikaze. Ponešto od toga s Brankom Starčevićem, ponešto s Vojislavom Ružićem. Jednu priču smo napisali sva četvorica zajedno. Bio sam član zagrebačkog Društva prijatelja znanstvene beletristike i fantastike "SFera" i osječke "Gaiae" te riječke "Aurore". Odlazio sam na konvencije "SFerakon" u Zagrebu, "Essekon" u Osijeku, "Rikon" u Rijeci i "Istrakon" u Pazinu. Priredio sam "Antologiju hrvatske znanstveno-fantastične priče" koja je izašla u Rijeci 2005. godine, a onda na makedonskom jeziku u Skopju 2008. godine.

 

Žarko Milenić



Priča: Pješak (Žarko Milenić)

PJEŠAK

 

Stalno upaljeno crveno svjetlo a na putu niti jednog vozila.

Čekao je.

Nije se mijenjala boja. Mogao je da čeka do sudnjeg dana.

Koliko je bilo prošlo? Pet minuta? Deset?

Nije imao sat. Čekajući u skloništu bio je izgubio osjećaj za vrijeme.

Zakoračio je.

Semafor je zasvirao. Tiha mala sirena.

Nije se obazirao na upozorenje. Produžio je.

Na pola puta ispriječila se Kutija. Nije se dokotrljala jer nije imala točkove. Kao čarobnim štapićem. On je bio zaboravio da kutije i postoje.

- Prošli ste kroz crveno - rekla je Kutija. Ili bolje rekao je. Glas je bio muški.

- Čekao sam. Crveno nikako da se upali.

- Zeleno je za pješake.

- Znam. Ali nikako da dočekam to zeleno. Semafor mora da je pokvaren.

- Semafor je ispravan. Ne može da se pokvari.

-  I šta sad da radim?

- Platićete kaznu za prekršaj. Ubacite novčani iznos u moj za to predviđeni prorez. Tamo piše koliko se plaća za ovu vrstu prekršaja. Hoćete da vam ja kažem?

- Nije potrebno. Ne mogu da platim. Nemam novaca uza se.

- Vašu ličnu kartu, molim.

- Nemam.

- Pritisnite desnim kažiprstom moje crveno dugme. Na osnovu otiska na ekranu će da se pojave vaši podaci...

- Slušajte ja sam samo izašao iz skloništa da...

- Izašli ste is skloništa prije davanja signala prestanka opasnosti! To je još jedan prekršaj!

- Gladan sam. Ne mogu više da izdržim. Više nam ne dopremaju hranu...

- I gdje ste mislili da pronađete hranu?

- U nekoj prodavnici.

- Kako ćete da kupite kad nemate novaca uza se?

- Neću da kupim. Uzeću...

- Ukrašćete?

- Ovaj...

- To je još jedan prekršaj.

- Možda neće ni biti prekršaj. Možda ništa neću moći da pronađem.

- I namjera da se krade, makаr se i ne ostvarila, kažnjava se kao i sama krađa!

- Ja sam čovjek. Ne mogu da trpim glad! - prvi put je povisio glas.

- To nije bitno. Moraću da vas privedem u najbližu policijsku stanicu.

- Ima li tamo šta da se jede?

- Nema.

- Onda neću da idem!

- Nećete?

- Neću.

- Pozvaću policajca. Čovjeka kao vi. Sa njim nećete moći da razgovarte kao sa mnom. On komunicira samo palicom. To po vas neće biti nimalo nježno!

- Zovnite ga.

- Stići će za pet minuta. Još nije kasno da se predomislite. Upozorio sam vas na posljedice.

- Neka dođe.

Kutija se oglasila. Bio je to signal nalik pištaljci kakav su koristili nekadašnji policajci.

Krenuo je na drugu stranu zaobišavši Kutiju.

- Stanite. Ne smijete se mrdati dok  policajac ne dođe! - oglasila se Kutija. - To će biti gore po vas. Tretiraće se kao pokušaj bjekstva.

- Svejedno mi je. Gladan sam. Hoću da jedem. Ništa drugo me ne zanima. Ni ovaj rat.Samo moj želudac. Moram nečim da ga napunim.

- Riječ "rat" ne postoji u mom programu.

- Čudno. mislio sam da vi kutije sve znate. Ovo je četvrti sjetski rat. Izginulo je srtahovito mnogo ljudi. I, ako nisi znala, mnogo je kutija uništeno.

- Uništeno? Šta znači "uništeno"?

- Za ljude se kaže da ginu, za mašine da su uništeni...

- Ljudi?

- Ja sam čovjek, a ti si mašina?

- Šta znači "mašina"?

- Ja ima mozak , a ti imaš program.

- Šta znači program?

- dosadna si. Nemam volje da odgovaram na tvoja glupa pitanja. Idem po hranu. Gladan sam. Ako ništa ne nađem poješću tebe - razvukao je usta. Ali to nije ličilo na osmijeh.

- Šta znači "hrana"?

Tada se dosjetio da policajac neće doći. Ima on sada preča posla na nekoj fronti. Htio je da potrči. Ali nije imao snage. Kutija ga je slijedila. Pitala:

- Šta znači?...

Zastala je. Zaboravili su na nju kao što su zaboravili i nja njega.

On pomisli kako će i on tako zastati negdje ako ne nađe hranu. Zataće negdje i čekati da ga nešto pogodi.

 Bolje i to nego umrijeti od gladi.



Priča: Iron Man (Leontin Čapo Milenić)

.

 

 

Iron Man

 

 

 

 

Predgovor

 

                                Do not mock me when I say

                                This is not a lie.

                                It's funny thing,
                                Half serious.
                                However absurd,
                                However absurd it may seem.
                                However absurd,
                                However absurd it may seem.

 

                                I couldn't say the words,
                                Words wouldn't get my feelings through,
                                And so I keep talking to You.
                                However absurd,
                                However absurd it may seem.
                                However absurd,
                                However absurd it may seem.

                                                                        McCartney, However Absurd, Pres to Play

 

 

Prolog

 

                                Behind the lies you will see

                                The Master of Insanity

                                Under the mask there will be

                                The Master of Insanity

 

                                Your freedom is gone

                                He's taken everything

                                You ever had

                                But if you're strong you'll survive

                                You've got to hold on

                                Open your eyes.

 

                                Behind the lies you will find

                                He's trying to get inside you

                                Just open your eyes and you will see

                                The Master of Insanity.

 

                                Between the lies you will find

                                that he's trying to get inside you

                                Out of the night into your mind

                                He's always right beside you.

 

                                Yeah, between the lies you will see

                                The Master of Insanity

                                Open your eyes or you will be

                                The Master of Insanity.                     

 

 

                                               

                                                 Black Sabbath, Master Of Insanity, Dehumanizer

 

 

   Ispričat ću vam jednu stravičnu priču.  Dobro, možda i nije tako stravična, budući da današnji Svijet više ništa ne može zaprepastiti, ali sigurno vas neće ostaviti potpuno ravnodušnima. Upozoravam, oni idioti koji preziru ljepotu Misterioznog i Tajnovitog, istodobno strašnog i uzbudljivog, neka je ne čitaju.  Dakle, počnimo. U jednom malom zabačenom mjestu živio je jedan čudan dječak. Zašto čudan ? Možda zato što je za razliku od svojih vršnjaka imao potpuno drukčiji pogled na svijet. Nije on bio nikakav freak ili nešto slično, bio je sasvim normalno dijete kao i drugi, ali ipak je po nečem bio poseban. Bio je ... sanjar. Dok su drugi slušali komercijalne instant pop i rap pjesmice ili brijali po narodnjacima, on je slušao rock i heavy metal, točnije, Black Sabbath.  Često je bio zamišljen, uvijek s glavom u oblacima koji nisu bili ružičasti, nego puni mračne, guste i mistične tmine beznađa. Bio je šutljiv, nije imao mnogo prijatelja, niti se je želio mnogo družiti. Dok su ostala djeca živjela u svijetu nogometa, hambića i igračaka (kapitalistička komercijalizacija matterijalnog svijeta pretvorila im je život u reklamu), on je živio u svom svijetu kaosa u kojem su carevale mračne pjesme Black Sabbatha. Daleko da je taj svijet bio idealan, ali za razliku od prvoga pružao je mnogo – emocije, magiju, moć i utopijsku nadu .

 

     Nije uvijek bilo tako, u prva dva razreda bio je posve nevino, slatko djete, anđeoskog izraza lica.  To lice se uvijek posebno rasplamsalo srećom kada je u razred ušla njegova najdraža učiteljica. Te dvije godine bile su mu najljepše godine života. No, kao što znate, svakoj sreći jednom dođe kraj. Njegova mlada učiteljica naglo se razboljela, a taj užasni đavo, koji ti gnječi srce, zvan Bolest, bio je toliko ozbiljan da je ona morala napustiti svoj posao i omiljeni razred. Lijepa vremena su prošla , san jednog dječaka je uništen, a u taj san se ušuljala noćna mora. Noćna mora zvana Fobia.

 

    Da, Fobia je bila okrutna, debela, stara babetina, koja je postala njihova nova učiteljica. Već prvih dana Gabrijel (jer tako se dječak zvao) joj se nije svidio. Počela ga je vrijeđati i ponižavati bez razloga, prvo verbalno pa onda fizički, svaki put kada joj se ukazala prilika.  Što ju je okomilo baš na njega ? Nisam siguran, ali možda onaj dašak nevinosti u njegovim sjetnim očima, čije je tinjanje pokušavala ugasiti. Možda njegov nježni vanjski (ali i unutarnji) izgled koji je toliko odudarao od đavolje morbidnosti njene biti.

    

    Tijekom boravka u tom crnom paklu zvanom Školska Učionica, Gabrijel je inzistirao da ga svi zovu Iron Man. To je bila njegova omiljena pjesma Black Sabbatha, ali nisu ga zvali tako samo zbog toga. Iron Man je volio nositi željezne čizme i gotovo ih nikad nije skidao. Kada su ga pitali zašto to radi odgovorio im je da se tako poistovjećuje sa Iron Manom iz pjesme. Naravno, djeca ga nisu razumijela pa su ga ismijavala, a neki su ga i mrzili. Ah, tko bi rekao da tako mlada bića mogu pljuvati toliku agresiju i zračiti tolikim zlom zapakiranim u omot zvan Ismijavanje ? No ipak, njihovi postupci i ponašanje nisu bili ništa u usporedbi s mračnim djelovanjem gospođe Fobie.

    

    Baba je često praznila svoju nagomilanu zavist i agresiju na tom dječaku. Gotovo uvijek je njega prozivala na ploču, namjerno ga je otvarala u imeniku i postavljala mu neobična i nerazumljiva pitanja. Iron Man je većinom šutio i kao da je nije primjećivao, jer on je sanjario o svom svijetu Tame, o magnetičnom polju gdje živi Iron Man. I dok je baba vikala na njega, u njegovoj su glavi plovili stihovi te pjesme :

 

He was turned to steel
in the great magnetic field.
Where he travelled time 
for the future of mankind.

 

„ Gabrijele, ti propalice izgubljena u vremenu ! Slušaš li ti mene uopće ? ", derala se odurna Fobia.

„ Naravno da NE, učiteljice ", drsko joj odvrati Iron Man.

„ E, pa onda će te ovo naučiti da me slušaš ! ", zvjerski se nasmije baba i opali ga dugačkim ravnalom po obrazu.

No, on nije ni pisnuo. Samo je tupo šutio i gledao ju svojim sjetnim očima.

Takva je tortura trajala gotovo godinu dana. Ma kakav novi nastavni program prilagođen djeci ! Za Fobiu su vrijedila samo dva pravila – komad u imenik i šaka u nos. Ravnatelja nije bilo mnogo briga iako je nešto slutio. No baba je uskoro odlazila u mirovinu pa se nije htio s njom svađati. Roditeljima Iron Man nije ništa govorio, a i oni nisu imali mnogo vremena ni strpljenja za njegove probleme.  A što i da bi im rekao ? Samo bi se nasmijali i zaključili da je to dječja mašta. Mislite da ne bi ? Za njegove ozlijede i masnice su mislili da ih je zadobio u školskoj tučnjavi ili na treninzima. Ukratko, bio je prepušten sam - sebi.  No, je li zaista bio sam ?

   

    Bližio se kraj školske godine, a baba je i dalje mučila Iron Mana. Ali, došao je događaj koji je zauvijek promjenio njen život. Došao je dan Iron Manove osvete.

Da je baba znala samo nekoliko stihova pjesme Iron Man požalila bi što je ikad digla šapu (jer zvijeri ruke nemaju) na tog neobičnog dječaka.

„ Netko bi danas mogao odgovarati. Da otvorimo tog sretnika. Gle sreće, pa to si ti Gabrijele ! Ustaj pred ploču, ljenčino šugava ! "

„ E pa, ODBIJAM, učiteljice. ", reče sigurno Iron Man.

„ Štoooo ?! Ti ćeš meni mali ...", drekne Fabia i počne okrutno psovati dječaku u lice. Zatim dohvati debeli štap, koji je služio za pokazivanje na kartu, te mahne srdito prema njemu, ali se on spretno izmakne pa ubojiti štap propara zrak. Kao da je nešto puklo u njemu. Možda onaj dio u duši koji je disao turobnim strahom. To je bio onaj isti dio koji mu je usadila ta zla stara učiteljica.  Odlučio je svemu stati na kraj. Dosta je bilo suza, dosta je bilo muke, dosta je bilo patnje, on će imati svoju OSVETU ! Onaj sjaj sreće, ali i sigurnosti ponovno je sjao u njegovim zjenicama.

U glavi mu je glasno zujalo :

 

Now the time is here 
for Iron Man to spread fear.
Vengeance from the grave
Kills the people he once saved.

 

„ Mali bezobrazni majmune ! Samo se ti izmotavaj, satrt ću te golim rukama.", reče baba crvena od bijesa.

„ Samo probaj babetino i zvat ću pomoć ! ", vikne hrabro dječak.

„ Hi, hi, hi,  javio nam se junak ! A tko bi tebi uopće pomogao ? Nitko te ne voli, a ja te jednostavno mrzim iz dna duše ! ", nasmije se kreštavo vještica.

„ Ti nemaš dušu,stara, ili si je imala pa davno prodala Mr Satanu ! ", poklopi je malac.

Ostala su djeca stajala u šoku i nisu se micala, samo su nijemo gledala ovaj prizor.

„ Završimo to jednom zauvijek, mali.  Sada ćeš dobiti takvih batina da će te školski drugovi morati nositi  kući u mesnatim komadima. Nikad mi se nisi sviđao. "

„ Oho, sviđao ?  Pa nisam znao stara da si i pedofilka.", nasmije se on zločesto.

„ Odrezat ću ti taj prostački jezik i zakucati ga bumbačicama na oglasnu ploču ! "

„ Ja ću tebi iščupati šestarom oči i koristiti ih kao špekule ! "

 

„ A ja ću ti odrubit glavu pa tvoju lubanju koristiti kao pepeljaru ! "

„ Prazne prijetnje. Kako ćeš moju glavu koristiti kao pepeljaru kad dobro znaš da pepeo cigete može iscuriti kroz očne duplje ili nosnu šupljinu kostura ? "

„ E pa onda ću te zaklati pa preparirati i držati te kao strašilo u mom vrtu."

„ Jaka ti je fora, ha ! Ja ću tebe naživo oderati i tvoju kožu obući za Maškare."

„ Ja ću tebe zavezati za četri konja pa rasčetvoriti ! "

„ Ma nemoj ?  Konji su davno izašli iz mode stara ! Ako nisi znala, sad ti se voze Merđe i Fiće.  Ja ću po tvojoj grobnoj raci gaziti i igrati školice. "

Takvo uzajamno darivanje srdačnih komplimenata potrajalo je dobar sat. Nitko se od svjedoka nije pomakao ni milimetar iz klupe jer ipak se ovakav show događa jednom u životu. Napokon, kada su ostalih bez trunke inspiracije, završe s prepucavanjem.

„ Sad si zbilja prešao sve moje granice ! Umri !!! ", zakriči srdito stara rospija i opali malom strahovitu pljusku. Tada ga udari još jednom nogom u trbuh.

„ Hi, hi, hi ! Jel boli, balavče, jel boli ? No to je tek početak. Hi, hi, hi ! ", grohotom se smijala stara Fobia.

 

   No, umjesto smijeha, trebala se početi kajati i moliti za milost. Jer ona nije nešto znala, nevina duša mora okusiti bol prije katarze, iskonskog očišćenja od svih muka ovog zlokobnog svijeta. Iron Man teturajući i boreći se sa strahovitom boli koja je proparala njegov tijelo, upije se uspraviti na noge. Tada ju je prodorno pogledao svojim tamnim očima. Čim je uhvatio njen pogled, nestade sunca kojeg su prekrili gusti tmurni oblaci, a učionicu obavije mrak i oštra hladnoća. Jesu li to bili ti mistični oblaci kojima je Iron Man plovio u svojim crnim snovima, to više nije bilo važno. Sada je bilo važno samo jedno – osveta dječaka koji nije prihvaća svijet u kojem živi.  Svijet pokvarenosti, laži i čistog materijalizma. Iron Man je zato u učionicu donio djelić svoga svijeta Tame, ali i Sreće, koju ovdje nije pronalazio.

   

   Babin smijeh naglo je zamukao, a učenici su popadali ispod klupa od straha. Neki su pomišljali da dolazi Sudnji Dan. Pa, i nisu bili potpuno u krivu. On je zaista došao –  za jednu osobu.  Iron Manove oči su počele blještati u mraku sve dok nisu poprimile crvenu boju, boju krvi, koja će biti uskoro prolivena. Nekoliko trenutaka vladala je sablasna tišina, a zatim njen muk naglo prekine pjesma Black Sabbatha koja je toliko bučala da su svi morali prekriti uši od boli. Stihovi su zvučali ovako :

 

Nobody wants him
They just turn their heads.
Nobody helps him
Now he has his revenge.

 

No koliko god pjesma glasna bila, Iron Manov glas (koji više nije bio ljudski) ju je nadjačao. Obratio se staroj vještici dubokim glasom punim bola, patnje i smrti, pravim glasom Iron Mana, glasom jednog demona.

„ Vještice, uništila si mi najljepše godine života, iako ja tebi nisam ništa zloga napravio. Htjela si promjeniti moj karakter, priželjkivala si da više nalikujem tebi ? Pogledaj me dobro, pogledaj izrod svoga zla i mržnje. Jesi li zadovoljna učinjenim ?!  Sada ćeš platiti za svoje grijehe, platit ćeš svojom crnom krvlju, krvlju zla kojeg si htjela posijati u moje žile života. Sorry,stara,ne trebam transfuziju,nisam tvoja grupa "

 Baba se tresla promatrajući njegov mračni lik i slušajući njegove još mračnije riječi. Ovo nije bilo više lice dječaka. Ne, ovo je lice bilo metalno, s crvenim zlim očima i

oštrim dugačkim očnjacima, puno ponosa, ali i prezira.

Stara učiteljica klekne na pod i valjda prvi put u životu počne cmizdriti i moliti :

„ Molim te Gabrijele, poštedi me, popravit ću se ! Više te nikad neću ni pipnuti ni maltretirati. Imat ćeš sve petice, pruži mi šansu, dopusti mi da doživim mirovinu. Milost, milost ! "

Iron Man se na te riječi samo demonski nasmije. Sada je ON bio taj koji vlada situacijom. Sada je on bio taj koji se grohotom prezirno smije i postavlja uvjete.

„ Ha, ha, ha  !  Ja nisam Gabrijel, vještice stara, moje ime je Iron Man, jedino zajedničko su nam ove masivne čelične čizme. Dječak o kojem pričaš je odavno mrtav.  On je bio mali nevini anđeo kojeg si ti zgnječila i pretvorila u ovo što sad gledaš. Žao mi je, (m)učiteljice moja, ali ti si se ionako dovoljno naživjela, a moj život tek počinje. No kako će početi, ako tvoj ne završim ? Ti si mi sada jedina prepreka na putu mog uskrsnuća. Žao mi je, da bi jedan živio, drugi mora umrijeti. Ti na mom mjestu mene ne bi poštedjela. Iskupit ćeš svoje grijehe tako da goriš u Paklu, zbogom. See you on the Other Side."

„ Ti si psihopat, lud si ", odvrati Fobia.

„ Što je zapravo Ludost i čini li nas ona posebnima u današnjem svijetu boli i jada ? Možda je ona onaj korijen spasa za kojeg se hvatamo jer tako zaboravljamo bijedu i žalost koji nas okružuju ? Ako je ludilo neka vrsta droge može ti pružiti trenutačnu moć i ponos i odvesti te u ekstazu, kao glazba na primjer... Marš baburendo, ne produžavaj si vrijeme ! Dosta smo oduljili, a Smrt ne čeka ! No prije nego crkneš, evo ti jedan mali poklon od mene."

Demon opali babi toliku šamarčinu da je letjela pet metara i onda se zabila u zid.

„ Ha, ha, ha, ha ! I onda, kakav je to osjećaj kada krvnik dobije udarac od žrtve ? Vjerujem, neugodan, ipak je moja kandža bila željezna. Jel boli, gaduro debela , jel boli ? Ha, ha, ha ! ", urlao je on od ironičnog smijeha. Tada je nastavi obrađivati šakama i oštrim kandžama.

„ Prokletniče, zašto me mučiš i mrcvariš ?! Radije me pogubi nego da proživljavam ovu agoniju ! ",  govorila je učiteljica bolno pljujući zube i krv koja joj je plesala niz lice, usta i ruke.

„ Kako hoćeš, stara. Tvoja želja, moja zapovijed. ", reče ovaj smrtno ozbljan.

 

Tada njegov govor prekriju oštri zvuci pjesme :

 

Heavy boots of lead
fills his victims full of dread.
Running as fast as they can
Iron Man lives again !

 

      Iako stara vještica engleski nije znala ni zucnuti, ovaj je put savršeno razumijela stihove.  Doslovno svaku riječ, svaki otkucaj, svaki takt. Kao da joj je Iron Man telepatijom nagovjestio što slijedi. Po prvi puta Fobia je osjetila neopisiv strah od tih metalnih čizama što su se misteriozno sjajile na Iron Manovim nogama. Da, te čizme koje je ona uvijek ismijavala, proricale su njezin kraj i sigurnu, neodgodivu SMRT ! Krv joj se sledila u žilama, doslovno. Pokušala je zvati djecu u pomoć, ali je shvatila da su učenici paralizirani, s blijedim pogledima u prazno i potpuno lišeni svoje volje, kao u nekom hipnotičkom transu. Zatim je pokušala vikati da je čuju susjedni razredi, ali s njezinih usana nije dopirao ni najmanji glas.

 

     Iron Man je zakoračio prema njoj, tupi udarci željeznih čizama postali su krojači njene sudbine. Svaki korak, svaki udarac metala od prašnjavo tlo, značio je jedan trenutak manje do početka kraja njenog zlokobnog života. Zadnjim snagama pokušala je pobjeći , ali vrata učionice nisu se mogla otvoriti.  Jesu li ona bila prepreka koja je nužna da zaustavi drugu prepreku u Gabrijelovom životu ? Vjerojatno. Udarala je od njih šakama, no nitko je nije čuo. Nitko, osim ... Smrti.

Fobia ju pogleda u oči i zaprepasti se. Gospođa Smrt nije nalikovala nekom đavlu, gavranu ili kosturu s kosom u ruci. Ne, Smrt je imala njeno lice ! Bila je istovjetna njoj u svakom pogledu, osim što je nosila crni mrtvački ogrtač.

„ Pogledaj je dobro Fobia, ili bolje rečeno POGLEDAJ SE. To je ogledalo tvoje crne duše.", zabavljao se Iron Man.

„ Dođi, pođi sa mnom ! ", pozivala ju je Smrt.

„ Ne, ne, makni je od mene ! Nemoj da me ubije ! ", zapomagala je stara.

„ Neće te ONA ubiti. Smrt ne ubija, ona samo reže vrpcu filma tvog života i vodi te na onaj svijet.  JA sam onaj koji ubija ! Ja sam strah, kaos i destrukcija. Ja sam

 Iron Man !!! ", prodere se on, dižući ruke visoko u zrak.

 

    Zatim dohvati jednu omanju knjigu koja je stajala na polici učionice. U njegovim metalnim pandžama knjiga za tren promijeni oblik, veličinu i težinu. Sada je bila debela, masivna, teška barem osam kilograma, a korice su bile od tvrdog metala koji se sjajio poput punog Mjeseca na nebu. Uhvati, dakle knjigu, podigne je u zrak, nanišani i svom snagom ju baci na Baba Rogu. Tek iskovano željezo probije babuskari lubanju, ona odapne na mjestu, a unakaženo tijelo se stropša na pod.

„ Smrti, tvoja je ! ", oštri glas demona propara prostor dok je krv leša nekad zvanog Fobia prskala zidove i njegovo lice. Minutu kasnije, sijevne munja i grom pogodi učionicu. Nestane mraka, a sunce svojim zracima svjetlosti okupa prostor, ispari hladnoća.

    

   Učenici se probude iz transa i ugledaju stravičan prizor. Stara učiteljica ležala je mrtva, u lokvi krvi, s nekom knjigom u ruci.  Među njima je u klupi sjedio jedan dječak – Gabrijel zvani Iron Man.  Samo se zagonetno smješkao i također promatrao leš stare  učiteljice. Njegovo lice je opet bilo veselo i sretno kao nekad. Sva tuga, mizerija i sjeta kao da su u jednom času nestali . Nitko se ničega nije sjećao niti je što shvaćao, svi su šutjeli u šoku, sve dok iznenada u razred nije upao Ravnatelj koji je čuo zagonetnu tišinu pa se začudio.

Ugledavši mrtvu babu hladno je zaključio :

„ Stara je mrtva, zovite Hitnu.  Govorio sam ja da previše znanja može naškoditi. Joj, joj, joj...  Kako  ću sada tako brzo naći zamjenu ovoj dječici žednoj znanja ?  Djeco, nažalost, sutra nema škole. "

Kad su učenici to čuli, zavrištali su od sreće i napustili razred u roku od sekunde. Nitko od njih trideset nije izrazio sućut niti najmanje žaljenje za učiteljicom. Bili su raspoloženi kao da su gledali neku cirkusku predstavu, no što je život nego samo neka vrsta Cirkusa ?

 

   Uskoro je došla policija i pogledala knjigu koju je mrtva učiteljica čvrsto držala u ruci. Bila je to obična oveća knjiga s papirnatim koricama crvene krvave boje. Nitko nije znao kako je dospjela u učionicu. Svi su se začudili kad su vidjeli da su listovi potpuno crni i na njima ništa ne piše (tabula rasa, odraz crnine babine duše). Jedino je na koricama nešto pisalo. Na naslovnici su stajale riječi :

PROPAST DUŠE TVOJE.

Na stražnjoj strani bili su ispisani ovi stihovi :

 

Now the time is here 
for Iron Man to spread fear.
Vengeance from the grave
Kills the people he once saved.

 

Taj se nemili događaj zbio 06.06.'06 godine.  Priglupi kao i uvijek, policajci su slučaj ubrzo šutnuli u arhivu, no novinari ga nisu lako pustili. Idući dan, na stranicama štampe uvijek željne senzacije pisalo je ovo :

 

MASAKR U UČIONICI : BABA SE UBILA BIBLIJOM

 

Pod nerazjašnjenim i misterioznim okolnostima ubila se stara razredna učiteljica Fobia. Oružje počinjenog gnjusnog čina je oveća knjiga crvena boje koju je žrtva zločina držala u ruci. Prema neimenovanom izvoru, riječ je o Bibliji. Djeca u šoku. Uplakanim učenicima vraća se prva učiteljica koja je nenadno i neobjašnjivo ozdravila te sutra izlazi iz bolnice.

 

Uredništvo „Žute Opasnosti" nudi novčanu nagradu za svaki novi korisni podatak o ovom nesvakidašnjem slučaju. Cijena po dogovoru. Za više informacija nazovite naš besplatni telefon ($ 8 / min)

 

    Nedugo zatim, Gabrijel se, blago rečeno, preporodio. Uz pomoć svoje drage učiteljice ponovno je stekao radost i dostojanstvo koje mu je Fobia izbrisala. No čizme nije skidao. Te metalne čizme sada su sjale posebnim sjajem, zračile su posebnom toplinom, a hladnoća i sjeta koje su ih prožimali nestale su poput crnih oblaka nakon kiše. Čak bih rekao da su poprimile rainbow oblik, savršen sklad – kišu i sunce. Naravno, učenici nisu zboravilu svoju omiljenu nastavnicu Fobiu. Svaku godinu na dan njene smrti posjećivali su mjesto gdje je pokopana, to je već postala tradicija.  Tada su na njenom grobu napravili pravi piknik. Igrali su nogomet, pili sokiće, plesali vještičje kolo u njenu čast, igrali se skrivača (nerijetko se netko sakrio u grobnicu među kosture). Na Gabrijelovo inzistiranje prije odlaska svatko je morao pregaziti njen grob nekoliko puta i obrisati blatnjave cipele od nadgrobnu ploču, neki su se i potpisavali na nju markerima,  neki na nju pljuvali, a neki i izbljuvali ako su se prejeli na gozbi.  Nekoliko je učenika iščupalo drvene križeve iz susjednih grobova i ponjelo ih kući kao suvenir.

 

    No tu priči nije kraj. Od Fobijine čudnovate smrti prošlo je nekoliko godina, no kao što sam već napomenuo, žuta štampa nije htjela njen slučaj olako napustiti. Iznos za bilo kakvu informaciju vrtoglavo se povećavao, a telefoni su bili otvoreni 24 sata na dan. Upornost i čekanje su se isplatili. Jedne strašne, mračne, kišovite i munjevite noći, u 2 sata po lokalnom vremenu, sekretar redakcije Žuta Opasnost  primio je bizaran poziv.

" Žuta opasnost. Kako vam mogu pomoći ? ", upita on.

„ Želiš li znati 'ko me ubio ? ", reče neljudski glas.

„ Molim ? Tko je to, halo ? ", upita prestrašeni radnik.

„ Nije važno, želiš li znati tko je ubio učiteljcu Fobiu ili ne ? ", nastavi sablasni glas.

„ Imate informacije ? Znači, nije se sama ubila ? "

„ Bio je to Iron Man. ", nastavi monotoni glas.

„ Da, a ja sam Ozzy Osbourne. Ne vuci me za nos ! Je li ovo neka šala ? Tko si ti uopće ? ", reče čovjek ironično.

„ Rekla sam ti već, on me zaklao. Ja sam Fobia Spiritus.", odvrati čudni glas.

„ Ej stara luđakinjo, mislim da sam dovoljno slušao pričice za laku noć. Prekidam."

„It's hot tonight. PAKLENO hot. Pogledaj pozivni broj s kojeg zovem", prosikće Fobia.

Novinar razgorači oči kada pročita broj – 666.

„Vidim da ti je dosadno ovdje, želiš mi se pridružiti ?", cerekala se demonska vještica.

Čovjek drhtećom rukom sklopi slušalicu. No nije mu to mnogo pomoglo. Glas zvijeri se i dalje javljao i bio je mnogo glasniji i strašniji. Ovaj put nije dopirao iz slušalice, novinar je imao osjećaj da dolazi iz paklenog grotla, duboko pod zemljom. Ili možda iz njegove glave ?

„ Slušaj me bijedni smrtniče ! Dala sam ti informaciju, želim svoju nagradu. Hoću svježe cvijeće na mom grobu i to krvave ciklame. Zatim restauraciju nadgrobne ploče, zalijevanje grobnog humka i spomenik od zlata. Može i neka zadušna pjesma, bilo što samo ne Black Sabbath.  Ne tražim mnogo, ja sam skromna vještica. Dogovoreno ? "

„ Tko god ti bila, luda si ! ", odvrati ovaj mucajući.

„ Što je zapravo Ludost ? Je li to odsjaj bezgraničnog Svemira koji nam može pokazati naš put, tko smo i zašto smo ovdje... Marš piskaralo, ne preokreći temu ! "

„ Ja samo spavam, ovo je san i uskoro ću se probuditi. ", počeo je buncati novinar.

„ Yes, uskoro ćeš spavati VJEČNO. Hi,hi,hi,hi ! ", nasmije se demonka kreštavim glasom.

Trenutak kasnije u zgradi redakcije začuo se stravičan urlik i nestade svijetla.

 

     Ujutro su našli sekretara mrtvog, otvorenih očiju, blijede face, s užasom na licu. Nitko nije mogao ustvrditi uzrok smrti. Jedini dokaz je bio broj 666 u imeniku redakcijskog telefona. Ali, ta smrt nije bila jedina. Već idućeg dana ubio se njegov brat, školski ravnatelj.  Objesio se u mesnici. Da, to je bio onaj isti Ravnatelj koji je hladno reagirao na pogiblju babe Fobije. A način njegovog samoubojstva je bio zaista bizaran, da ne kažem smiješan. Ravnatelj se objesio vlastitom kravatom koju je privezao za luster. Svjedoci su imali što vidjeti – truplo koje visi niz luster i njiše se lijevo-desno ko kazaljka nepravilnog kompasa : CIK-CAK ! Izgledalo je kao da mrtvac pleše u zraku. Zašto se ubio ?  Zbog žalosti za bratom ili je možda slutio da je slijedeći na babinom spisku ?

 

   Saznavši za smrt dvojice braće, njihov se otac zvani Hvalisavac, bacio sa 6. kata, u 6 h i 6 min, također po lokalnom vremenu. Moglo se pretpostaviti da je počinio suicid zbog tuge za sinovima, no to nije bila istina. Kvaka je bila u tome što je on bio bivši babin ljubavnik. Ostavio je Fobiu zbog trostuko mlađeg komada, a ona ga je proklela i zaklela se na osvetu. Nije mnogo mario za puste prijetnje i često je huškao sina Ravnatelja protiv nje, a sada mu se to odbilo u glavu. Dakle, nakon što je skočio uskoro su ga pohranili u kriptu, misleći da je mrtav, no on je samo pao u komu nespretno prizemljivši. Bilo bi mu bolje da je odmah uginuo, jer čekao ga je UŽAS.

 

   Uskoro dođe k sebi, ugleda tamu oko sebe i shvati da su ga ŽIVOG ZAKOPALI u grobnicu  !

„ Upomoć, upomoć ! Neka mi netko pomogne, živ sam ! ", suludo je vikao.

Strahovita jeza mu je prolazila tijelom, a očni živci su titrali od panike. Nije bilo nikakvog odgovora, samo smrtna tišina i mrak. Najednom začuje neobični šapat.

„ Tražiš pomoć, Hvalisavče ? ", glas je dopirao iz kripte.

Srce mu poskoči od straha i shvati da gubi razum, no ipak upita drhtavim glasom :

 „ T-t-tko...si...t-ti ? "

„ Tvoja najgora noćna mora. Dobrodošao u nju, hi,hi, hi ! "

„ Hoćeš li mi pokazati put van ? "

„ Da, pokazat ću ti najkraći put... do PAKLA ! Hi, hi, hi, još me nisi prepoznao ? To sam ja, Fobia Spiritus, tvoja draga. ", hihotao se vještičji glas.

„ Taj glas ... Nemoguće, ja sanjam, ti si mrtva ! ", usklikne prestrašeno.

„ Pa i ti si, zašto bi te inače pokopali ? Hi,hi,hi..."

„ Ne znam ni sam jesam li ili nisam. Ovo je san i ja ću se probuditi, ti nisi stvarna ! "

„ Rekla sam da ću imati svoju osvetu i da me ni horde demona paklenih neće spriječiti da je izvršim. Istina, imala sam ja još hrpu takvih ko ti, no ti si nogirao mene, a to ne praštam. Nikome... Nikad..."

„ Lupetaš gluposti tko god da si. Ako si zaista učiteljica Fobia, pokaži se ! "

„ Kako hoćeš, bijedni smrtniče. Pridruži mi se u Carstvu Sjena."

 

   Idući trenutak polumrtvi starac ugledao je svijetleću fantazmu u kožnom ogtaču koji je lepršao u prigušljivom zraku grobnice, iako nije bilo ni daška vjetra . Imala je zlokobno, blijedo, mrtvačko lice, razbarušenu i čupavu sijedu kosu, prodorne krvave, blještave oči, nos ko papiga, oštre žućkaste zube i duge otrovne nokte.  Prava odurna vještica, samo bi Iron Man mogao izgledati strašnije. Da se birala Miss Ružnoće, bez ikakvih dvojbi bi osvojila prvo mjesto. Ipak, jedno je sigurno. Bilo je bistro ko Noć da pred djedicom samoubilačkih sklonosti stoji zaista sablast i da baba ne laže. Trenutak potom, iz obiteljske grobnice Hvalisavaca, čuo se stravičan krik koji je poremetio milozvučni mir groblja. Urlik je ubrzo utihnuo, a zamjenilo ga je hihotanje nalik vještičinom. Nešto poput – HI, HI, HI !

 

    Eh, da, vražja je bila ta stara Fobia.  I nakon smrti, njezina mračna duša nastavila se zabavljati s onima koji nisu poštivali njen autoritet ili su joj se zamjerili. Malo je bilo onih koji su joj se usudili suprostaviti. Jedan od njih je bio dječak Gabrijel koji je smogao tu hrabrost jer se zagledao duboko u svoju dušu i pronašao pravog Sebe. Naravno, uz malu pomoć Iron Mana i Black Sabbatha. Njen duh je od njegove kuće i blizine bježao kao Vrag od tamjana, što je ona, pogađate, zapravo i bila. Ili barem njegova kćer.                              

 

KRAJ

 

 

Epilog

 

                  

                   You wanted power and You begged for fame
                You wanted everything the easy way
                You wanted gain without pain
                Now your bill is in the mail.


                You got stronger but Your mind got weak
                You made a promise You couldn't keep
                You had it all You lost more
                It's all there in the fee.

                Via Hell Incorporated (Regeneration)
                First You love it then You hate it (You're such a saint)
                And now You're never gonna make it (Bad situation)
                Get on get on down there's Hell to pay.

                'Cause The Devil is a Loser and He's my Bitch
                For better or for worse and You don't care which
                The Devil is a Loser and He's my Bitch
                Running into trouble You skitch (He's my Bitch)

 

                'Cause The Devil is a Loser and He's my Bitch
                For better or for worse and You don't care which
                The Devil is a Loser and He's my Bitch
                Running into trouble You skitch (He's my Bitch)

                Running into trouble You skitch
                Running into trouble You skitch.

 

 

                                           Lordi, Devil Is A Loser, Get Heavy