Priča: Ledeni knez (Mario Berečić)

Mario Berečić

 

 

 

Ledeni knez

 

- drevna priča sa zapisa iz Pakla -

 

Proljeća osamstodvadesete godine od rođenja Spasitelja, doglavnici u Sisku dosjetili su se graditi hringove oko naselja. Ušli su u treću godinu rata protiv Rimskog carstva i cara Ludovika Bogomoljca, nasljednika silnog Dragutina Velikog, prvog rimskog cara u novome dobu i najvećega vladara naroda Fruga sa zapada. Čak je i tvrdo zidani Sisak dobio hring. Taj avarski zaklon bio je zid od  navezene zemlje, drva i ponešto kamena koji je išao daleko od naselja i štitio malu pokrajinu unutar sebe. Tu se moglo godinama bivati, uzgajati stoku ili usjeve bez izlaska izvan zaklona. Za dvadesetak lijepih dana ožujka i travnja većina je ostalih gradića u zemlji Slovinskoj bila ozidana primivši dobar dio okolnog stanovništva, dok su neki krenuli na istok, u zbjegove. Njihov je vladar, knez Ljujo, dugo vremena vodio rat s južnim knezom Pornom Višeslavovim kojega je pobijeđivao, i sa samim carstvom, kojega je nasamarivao. Podršku su mu dali i Slaveni sjeverno od Drave, u Moravskoj, ali i neki drugi narodi. Osim protiv zemaljske sile, mala Slovinska zemlja između Save i Drave borila se protiv sila Pakla. Opipljivi i zloćudni, šetali su po noćima čineći štete diljem zemlje. Prije početka rata napastvovali su i njega i cara u Diedenhofenu da im se predaju kako bi ih učinili još jačim i slavnijim. Obojica su odbili, knez Ljudevit – Ljujo je čak osnovao posebne noćne postrojbe lovaca zloduha. Ovaj detalj kronike Pakla donose s gađenjem.

Prošle su zime po visokim snjegovima dobro opremljene čete jahale preko cijele zemlje istrebljujući djecu zla na bilo koji način: vatrom, mačem, konopom, svetom vodom... U proljeće su se vidjeli rezultati jer se smanjio broj mrtve novorođenčadi, krava bez mlijeka, mrazeva, nasilnih i neobjašnjivih smrti i drugih nesreća. Zemlja je odahnula. Mali narod je uspijevao prkositi i Paklu i Rimskom carstvu obnovljenom od Franaka-Fruga, pobjednika nad strašnim Sasima i još strašnijim Avarima, ali i nevjernim Helenima. Imali su za vođu izuzetnog vladara, a i bili su izuzetni ljudi, barem izuzetniji od potomaka, hrabri i prkosni. Taj se Ljujo nije dao pokoravati, odlučivao je po svojoj volji. O njemu kronike govore kratko, ali s divljenjem.

Fruzi su ovoga proljeća nalegli na zemlju između Drave i Save, samljevši na svom put Karantane, ostavivši ih pod vlašću zloglasnog Balderiha Usranog. U Slovinskoj su se raširili do Vukova na Dunavu i tako zabilježili najveće napredovanje od kad rat traje, ali se jasno vidjelo da im treća godina rata iscrpljuje snage i da će uskoro odustati od intervencija na ovoj istočnoj stani. Za opsjedanje jedanaest većih mjesta trebalo im je daleko više vojske i vremena, a to nisu imali oslabljeni već u planinama Karantanije. Teško su se probijali kroz nikad lošije puteve, hranu i bogatstva u siromašnijoj zemlji izbjeglog pučanstva nisu nalazili, mlako su napadali uhrinžene gradove i rano se povukli, već u kolovozu. Imajući malo vijesti o događajima izvan hringa, Ljudevit odluči posjetiti zemlju. Na putu ga je sreo glas da je Porno umro, a novi je krez južnih plemena Vladislav. Čak ga je veselilo da su Fruzi vojsku skoncentrirali samo na njegovo područje jer su time posredno dokazivali da za šire ratovanje po prostranim područjima između Alpa i Karpata nemaju snage i volje. Odlučio je posjetiti istok zemlje, baš kao što je to u doba mira često činio.

Krenuo je prvo u Zlatnu dolinu oko Požege, prema priči podanika gotovo najviše pustošeni dio zemlje. Tamo su ratovali Alemani, a oni su najgori u Fruškoj vojsci. Crna polja, spaljene kuće i odbjegla stoka tužno su izgledali pod kolovoškim veselim suncem. Skoro su zaplakali od sreće kada su vidjeli u sumraku neoštećenu Požegu. Ispred grada ih je dočekao župan i obećao da će se vojska dobro odmoriti. Župan je govorio da su Fruzi na nekoliko mjesta probili hring, ali su ih Požežani odbacili. Ljudevitu je bilo drago vidjeti dobro uhranjene ljude, okolne naseljenike koji su se snašli unutar hringa, čitav trg i županovu kuću, proširenu crkvu i jake zidine. Obilje hrane na stolu iznenadilo je pridošlice, jer ovoliko raznovrsnosti sigurno nije bilo ni u nedirnutim Našicama. Doista su se osjećali kao kod kuće.

Tijekom ovogodišnje opsade Siska Ljudevit nije dirao fino jelo ili ženu. Postio je neprestano odlazeći s jednog mjesta unutar hringa na drugo, pravio nacrte obrane, hrabrio vojsku i tome slično. Zaspao je skoro za stolicom, odvikao od alkohola tijekom posljednje polovice godine. Njegovi su ga suborci podigli na ruke i odnijeli u neku sobu. Knez se nekako otrijeznio i primjetio da je nag i da druga naga put lijeno migolji po njemu. Svojim ogromnim šakama uspio je ispitati to tijelo i bilo je pravo žensko sa strukom obujma desne šake, kako su Slovinci govorili. Uživao je s očito mladom djevojkom kako nije dugo prije.

U ovome nije bio sam. Gotovo su svi imali svoje prijateljice te se večera polako pretvarala u pijane orgije, dostojne barbara, u ovome pogledu doista najboljih nasljednika davnoumrle rimske države. Svako mekano mjesto županovog doma zauzeli su parovi, odlazeći i u štagljeve i stogove lanjskog sijena pored domaćinovoga tora.

Ujutro je Ljudevit još bio pijan kada je čuo krikove iz vana. Promrmljao je djevojki neka zove nekoga i neka svi krenu na Fruge u obranu Siska. Kako su krici bili pomiješani s čuđenjem, knez se podignu u sjedeći položaj. Soba se vrtjela, no jasno je vidio da je nagorjelih, crnih zidova, bez krova. Ležao je na podu obojanom crnilom čađi i izmetinama pomiješanih s krpama.

"Kuda su me to doveli?", upitao je svoju družbenicu, no ona je šutjela.

"Ne čuješ?", izderao se pogledom tražeći njezino sinoć onoliko ćulno tijelo. Međutim, pogled je našao samo bijele kosti, desno od Ljudevita.

Kneza je u trenu toliko zabolio želudac da je pomislio kako je netko bacio nož u njegov drob. Jedva je ostao u svijesti, jer nije malo probuditi se u sobi koja je služila kao nužnik, a pored sebe naći kostur umjesto ljubavnice. Gledao je taj kostur i prepoznavao ono što je napipavao sinoć: narukvice na lijevoj ruci, nanožnicu na desnoj nozi.

Izašao je van, ne izdržavši smrad sobe, leđa punih crnih i smeđih ostataka. Ušao je odmah u županovu sobu za gošćenja u kojoj je sve bilo opljačkano i spaljeno, bez krova. Prvo je pomislio kako je netko, dok je on spavao, odnio sve one stolove s hranom i slugama koji trče između razuzdanih ratnika, te da je požar spalio svaku sobu.

Pronašao je neku čistu odjeću i navukao je na sebe. Izašavši van, vidio je Požegu kakva nije postojala jučer. Sve su kuće bile bez krovova, očito su preživjele požar. Drvene kuće i drvena crkva predstavljale su zgarište, po stupovima od opeke se vidjelo da ju župan nije dao proširiti. Cijela Požega se gubila u gustom korovu, a ljudi se nije moglo vidjeti. Knez je znao da su djeca zla znala dovući i muškarce i žene na neko divno mjesto, zabavljati se s njima i ujutro ih ostaviti u nekom užasu.

Ubrzo su se skupili svi vojnici, neki više, neki manje užasnuti, i govorili o svojim iskustvima. U opustošenom gradu su se budili na goloj zemlji ili po hrpama smeća, okruženi kosturima sinoćnjih ljubavnica. Ostali stanovnici su se plašili Ljudevitove vojske jer su ih vidjeli kako se goste s vukodlacima, ljube sa ženama blijedim poput dvije smrti, jedu lješine koje su već mjesecima trulile u okolini, a iznad njih, na počasnom mjestu, sjedi Sotona sam. Našli su i župana, pomućenog uma već više mjeseci.

Idućih dana su se vojnici liječili od proživljenog. Ljudevit je dao pobiti sve svjedoke, kako bi ublažio glase o ovim grozotama, opasnim za povjerenje naroda u razbludnog kneza. Naredio je da se narod moli, da skupljaju svetu vodu i prave križeve, a onih nekoliko svećenika ostalih u Slovinskoj neka drže mise danonoćno.

Pokušali su nekako rekonstruirati događaje. Alemanski vojvode opsjedahu Požegu nekoliko mjeseci. Onda su primili ponudu nekog vješca da im daju sve ljude u gradu. Djeca zla će probiti hring, popiti krv svemu živom i ujutro prepustiti Alemanima mjesto. Iste su noći prodrla kroz dva mjesta u nasipanom zidu sva bića Pakla strahovito pustošeći grad. Ujutro su Alemani ušli i, vidjevši vampirski pir u svom užasu, zapalili neke kuće ne uzevši ni komadić zlata kao plijen. Požeško tlo postalo je prokleto pa su sinovi i kćeri zla ovdje i po danu hodili. U Alemaniji je te godine povećan broj misa za dušu živih ratnika,  jer oni znadijaše da su učinili bogumrsko djelo, prepustivši nečasnima krštene.

Iako su Ludovikovi podanici udarili jače nego inače, strategija skrivanja je odbila frušku vojsku uz mali napor. Zemlja je ostala koliko-toliko čitava, a od gradova tek je Požega uništena. Ljudevit je uvidio da ne treba utvrditi samo naselja, već i zemlju učiniti što neprohodnijom zatiranjem znanih putova preko šuma i močvara. Time su strane postrojbe bile odbijane i od seoskim naselja unutar vlažnih šumskih prstenova tadašnje Slavonije. Osim odbijanja tuđinaca, Ljujo je zavladao brdovitim krajevima iza Velebita došavši ove zime sve do župe Gacke na istoimenoj rijeci.

Uz strategije protiv zemaljskih dušmana, morao je odbijati vojske zloduha, vrlo tjelesne i žive, rađane od Pakla u neograničenim količinama. Odlučio je i ovu borbu prihvatiti.

Fruzi su živjeli u mori od Slavena, napose Slovinaca. Zemlja je poslala šest vojski na tu zemljicu i sve su se vraćale namagarčene i pune osjećaja poraza. Car se čak dvojio paktirati s Paklom, no nakon iskustva s Alemanima odbacio je tu mogućnost. Umjesto da ih pokori, ili barem ošteti, velika vojska se pokazala kao pravi izvor bogatstava za Slovince: pljačkom glomazne vojske dobivali su oružje, nebrojene količine srebrnog i zlatnog novca, konje, vojnu opremu, hranu, uporabne predmete... Umjesto da napada bogatije pokrajine na moru, Ljudevit je doveo izvor zapadnog blaga u svoju zemlju. Na državnom saboru u Aachenu tijekom listopada 820. car odluči poslati još tri vojske, od kojih će jednu pomoći Vladislav Višeslavov, čija se vojska napokon oporavila od poraza koji im je Ljudevit nanio prije neku godinu.

Ti su južni Hrvati bili Slovincima sa sjevera čudan narod. Brzo su zaboravljali svoje slavenstvo i hrvatstvo primajući sve više fruških i romanskih upliva. I Ljudevit je do prije osam-devet godina promicao uplive sa zapadnih i južnih strana, nauštb provjerenih slovinskih. Za razliku od Hrvata, Slovinci su još uvijek bili stočari, koristeći gotovo sve termine za stoku preuzete od Avara. Nosili su oružje po avarski, jahali poput njih, čak su imena za časnike u vojsci bila avarska. Omiljeni stil gradnje u Panonskoj nizini bio je avarsko-slavenski, dakle dalekoistočnim ornamentima rezbarene drvene dekoracije. Tada omiljeni porculan Evropi su dali Slaveni, prodajući robu koju su Avari donijeli iz graničnih provincija Kine. Čak su Slovinci i Moravljani neograničeno skupljali rijetke kineske zlatnike u obliku nožića, čudno ocrtanih tamošnjim pismom, i bjelokost morskog slona iz najistočnijega Sibira. Iako su imali pregršt sličnosti, a najveća je bila jezik, velike su ih razlike razdvajale.

Iznenađuje koliko su slavenski preci posjedovali razlika u odnosu na potomke. Uostalom, živjeli od Jadrijanskog mora do močvara južne Laponije neprekinuti nekim drugim narodom. Gotovo su svi imali svijetlu kosu i put te sličan jezik. Govorili su drugačije nego njihovi potomci: imali su puno više glasova i gotovo svaki drugi glas im je bio samoglasnik. Današnje ije izgovarali su kao dugačko e : snijeg - sneeg', imali mnoštvo poluglasa: B'lgarija i vrlo težak jezik. U Ljudevitovo doba još su vrijedili plemenski odnosi, a ne feudalni kao na zapadu. Kodeks ponašanja i narodni običaji su bili slavenski, osim u Moravskoj i Slovinskoj, gdje je bilo dosta upliva s Dalekog istoka, te su te zemlje Fruzi zvali Hunijama. U primorskom dijelu današnje Hrvatske osjećao se upliv Romana, naroda koji je živio na drugoj strani Jadrijanskog mora.

Fruzi su udarili i u proljeće iduće godine. Ovaj su put dobro zamislili vojnu te su probili sve do Timočana koje su već napadali Rašćani, negdje zvani Srbi, po utvrdi Surbija Crvena koju su dugo godina držali Heleni pa ju napustili kada su tamo stigli B'lgari, budući Bugari. Ratovali su šest mjeseci da bi zauzeli današnji Srijem, tada zvan Francochorion, i ušli u Vukovo bez borbi. Jedna je vojska slučajno zalutala u Našice i masakrirala nespremne stanovnike. Nasrtanja na Sisak i Trgovišće Zapadno te mjesta uz Dravu nisu uspjela te se dio vojske, ne imavši gdje ostati, vratio kući, držeći u zauzetim krajevima postrojbe. Kada je ostao dio sile, još uvijek jak, knežev mlađi brat Milan krene na istok s vojskom. Udario je na Francochorion i izbio na Dunav. Krenuo je strategijom kakvu je početkom rata koristio stariji brat u Karantaniji, dakle čovjek na čovjeka, premda je u praksi bilo Slovinac na tri Fruga. Silina direktne bitke otjerala je Fruge u našički džep, odakle su ih zima i Ljudevitova vojska prognali preko Drave. Milan je nastavio progoniti i rašćansku vojsku iz timočke zemlje nazad u brda oko njihova grada Rasa. Unatoč najvećoj do tada podignutoj armiji, detaljnim pripremama pohoda i pronalaženju novih saveznika, carska fruška vojska se poražena vratila domu.

Ljudevit je krenuo na sjever, tražiti pomoć od Moravske. Dobio je samo usmenu podršku od velikog kneza, ali i danak od većine župana. Prikupio je dosta dragovoljaca. Zbog običaja da ratuje po zimi, što je zbog loših puteva i strašnih studeni bilo preko mjere teško, okolni narodi su ga prozvali Ledeni Knez. A taj je knez imao jasnu viziju ujedinjenja Slovinske, prvenstveno s Moravskom, ali i s jugom, sve do granica Hrvatske koja je onda graničila s prvim graničnim postrojbama Helena. Stoga je Ljudevitu bilo jako stalo do ugleda među budućim sunarodnjacima. U to je doba vladarska čast bila potrošna i nije bilo sile koja bi okupila sve male vladare. Karizma se brzo trošila i nije mogla spriječiti pobune i nasilna smjenjivanja s prijestolja. Uostalom, kneževi su živjeli poput sitnih rimskih službenika, barem se tako vjerovalo, a njihovi podanici malo bolje od svinja u palom carstvu. Čak ni Karolinzi, što se vidi po slovinskoj pobuni, nisu posjedovali ni deseti dio karizme rimskih cesara. Vladalo se baš kako se i živjelo: kratko i nesigurno. Jedan neprovjerena glasina mogla je stajati cijele dinastije vlasti i egzistencije. Trenutačno je knez bio bespogovorno najistaknutiji slavenski knez i najugledniji vladar koji je opći razorni rat preokrenuo u svoju korist, ali i u korist šezdeset i pet rodova između Drave i Save čiji su se pripadnici naglo obogatili i okitili slavom kakvu ostalih petstotina i osamdeset dva slavenska roda sjeverno od Drave nisu mogla ni sanjati.

 

                                               *           *           *

 

Mali je odred jahača oprezno jahao kroz gole šume u okolici Siska. U daljini se vidjela spora Sava. Tragali su za paklenskim gnijezdima "lastavica", kako su seljaci nazivali jata letećih nametnika s ribljim krljuštima po sebi. Obično bi se skrivali po obalama rijeka kakva je bila šumovita močvara uz Savu, odakle su odlazili u staje sisati mlijeko kravama. Dvadesetak konjanika je ispitalo put po danu, no ispred sebe su poslali dva starija konja koja bi trebala otkrivati živo blato. Na čistinama su lakše prolazili jer su im mjesečina i snježni pokrov olakšali probijanje. Jedan od ratnika je napamet molio na latinskom što je bilo snažno oružje, baš koliko i križevi na njihovim odijelima. Na području zvanom Helenski otok (tu je nekada živjela grčka obitelj) zamijetiše neke sjenke. Koseeno, vođa odreda, isuče mač i spremi se napasti. Konji su krenuli u kas, no sedam spodoba ne krenu u bijeg, kako je to obično bivalo. Krenuli su u napad.

Slavenski konjanici su se toliko zbunili hrabrošću paklenskih stvorova da su dozvolili biti napadnuti. Sedmoricu su srušili s konja i zarili svoje zube u njih. Na Koseena je legao dugoruki psoglavi stvor duge kose. Petnaest preživjelih kršćana su se organizirali i krenuli u novi napad. Nemoćni protiv tjelesne snage i čarolija podzemnih odroda, ljudi su se uzdavali u snagu svoje vjere. Ovoga puta nije pomoglo jer psoglavci nisu bili kršćanske nemani pa se nisu bojali križa. Ipak taj je znak za njih i dalje bio opasnost pa nisu smjeli dodirnuti vjernika dok ovaj vjeruje u moć Boga. S povikom U ime Isusa prvi je ratnik rasporio psoglavca; to je ohrabrilo  ostale. Boljim manevrima isjekli su još trojicu. Jedan psoglavi je vikao:

"Nemojte nasubiti, pomoći ćemo vam, nemojte, znamo nešto!"

Trojica čudovišta su stala bez otpora. Vojnici su se premišljali i odlučili ih odvesti u Sisak.

Sutradan oko podne su stigli u grad. Primio ih je prvo Ljudevitov tajnik za vjerska pitanja, Blago Čadijavački. Kada ih je čuo, zaključio je da znaju dosta.

Jedan je psoglav umro pod svjetlošću dana, a od ranjenih ljudi podlegao je Koseeno. Dvojica preživjelih nisu bili zapravo psoglavi. Više su sličili na mišićave Azijate. Predstavili su se knezu kao Lapo i Plavo.

Ljudevit je bio nepovjerljiv prema ružnim avarskim paklenjacima normalnom ljudskom odbojnošću pojačanom neugostima iz obiteljskih sjećanja: njegovi su preci cijelo stoljeće kaganima avarskim vodili državničke poslove i bili prema uvjerenjima ovoga vremena izdajnicima. Plavo i Lapo su, netipično za Avare, bili brbljavi i duhoviti, žalili su se kako ih domaći zlodusi zlostavljaju. Htjeli su zajedno s onim poginulim psoglavim nemanima pobjeći do B'lgara u Trgovišće Istočno ili kod Kozara.  Otkrili su tajnu u laganom čavrljanju: ispod Siska leži stari galski hram božice Epone. Sotona je odlučio isprazniti Sisak kako bi mogao na miru vršiti obrede i slati svoje sluge po slovinskom zapadu. Hram je dobar put ka srcu Pakla. Ukoliko želi, može otići tamo preko Eponina hrama.

Ljudevit se mrštio i poslao izvidnicu sutra ujutro. Do večeri su se vratili s olinjalom dlakom i krljuštima. To je sigurno značilo da se tamo kreću vragovi i njihove laste. Ljudevit je ocijenio da je ovo veliko otkriće i za njega i za vjekovni slovinski narod. Oslobodio je Plava i Lapa poslavši ih s pratnjom do Karpata. Tamo su otišli dalje na Istok, kod Kozara (Hazara).

 

                                      

                                     *          *           *

 

Rat je iscrpio zemlju, ali joj je dao novi polet jer je bila slobodna od Fruga i nečistih. Fruzi su odustali od napada, samo je jedna vojska iz Furlanije stigla u Bihać da bi čuvala jug od pljačkaških pohoda iz nizine. Ljudevit je znao da će car odustati i iduće godine, dovoljno da Slovinci zauzmu Gacku i svu zemlju do His'trije. Bilo je očigledno da će ga Fruzi pustiti na miru, samo da ne moraju dizati skupe vojne bez obećanja upjeha. Glasovi da je slovinski rat težak kao već legendarne borbe pokojnog Dragutina protiv poganskih Sasa i hispanijskih Barbara – Berbera obećale su brzo odustajanje od već petogodišnje borbe.

Kako je prvo proljeće mira granulo, tako su kopači u Sisku ušli na velika vrata Eponina hrama. Sve je bilo puno kamenova s reljefima rogatih muškaraca ili ljudi sa životinjskim glavama. Još dublje, u hodnicima podzemlja, čula se lupka i zapomaganje. Knez je pomislio kako bi mogao, kao pravi kršćanski vladar, udariti na zlo u podzemlju svojega stolnoga grada. Tjedan dana je vojsku držao u strahu od grijeha i u postu, polazeći na tri mise dnevno. Nakon toga se spustio u unutrašnjost vodeći sa sobom dvije tisuće ratnika i nešto pratećih postrojba komoraša, časničkih slugu i nosača.

Hram Epone je bio skup od desetak oltara, na tri nivoa. Od svega puno više isticalo  se stvrdnuto blato debelo nekoliko prsta. Očigledno je Sava češće plavila ovaj dio Siska. Strah ih je bilo kada su napustili hram, ušavši u mračnu spilju. Ljudevit je mislio zaći tek koju milju u pećinu i onda se vratiti, uz pripremljenu hranu, vodu, baklje i svijeće za idućih šest tjedana, jer je Ljudevit uvijek dobro planirao i za slučaj nesretnih slučajeva.

Kada su čuli zapomaganja u mrak ispred njih, Slovinci su se uplašili kao nikada do tada. Ljudevit, i sam u znoju, pojaha s nekoliko ljudi ka mračnim odajama, s križem, mačem i bakljom ispred sebe. Ubrzo su se vratili ostalima, sada lakše i smirenije. Ljudevit reče:

"Tamo je Pakao. Samo..", izgubi se njegov glas u žamoru kojega je morao utišati, "samo svijetli crveno svjetlo. Duše prave Sotoni cestu. Ovo morate vidjeti."

Sa sviješću o neobičajenosti ulaska i strahom, vojska je unišla. Gotovo nisu mogli vjerovati da su ljudi u Pakao stigli. A pod tom crvenom svjetlosti su kopale duše u grču boli. Vidjelo se da su prozirni, nekako boje mlijeka u kojeg se baci grumen crnice. Na leđima bi svakom sjedila ptica prekrivena ribljim krljuštima. Imala je ptičju glavu, ali sve četiri noge, i pandžama se držala za leđa jadnika. Ljudevit je naložio k Viti, svećeniku kojega je poveo, da ih pokrsti ili učini nešto slično s njima. Od prvih nekoliko riječi molitve, cijeli se prostor (a on nije bio malešan) ispraznio. Ostali su Ljudevitovi ljudi i praznina koja odzvanja.

Svima je sinula ideja i zajednički ju izrekoše:

"Oslobodimo Pakao!"

Nakon nekoga vremena sreli su staru poznanicu, ženu obučenu po avarski. Bila je vrlo uzrujana i ljuta, vidno nemoćna. Vikala je:

    to to radite?". Iza nje je stajala cijela vojska čudnih spodoba, onakvih kakve su Ljudevitovi vojnici ubijali tijekom tamnih noći. Jedan od njih je naciljao na svećenika, no promašio je zbog križa oko Vitina vrata. Strijela je, zaistinu, stala ispred cilja. U zbunjenoj tišini, Ljudevit je šapnuo svome sluzi da ode do komore i zamolio svećenika neka se izmoli.

"Samo ti moli, mi nis      mo duše griješnika da na    s molitva užasava.", viknu ona. "Izađi iz Pak      la, našeg najmilijeg, dok još možeš."

"Ja neću. Ova vojska je dovoljno slavna da je i vi upamtite. Moje sluge nose kovčege pune zlatnih križeva. Svo zlato što imam pretalio sam, a to je ovdje dovoljno da vas sve uništi i smrvi. Idem do samog Nečasnog, tako mi Svevišnji pomogao.", uhvati križ i krenu ka njoj.

Vojnici su ranije dobili savjete da se zbiju, mole, svakom nečastivom pokazuju križ i ne podlegnu strahu. To je bilo teško usred zatvorenih zidova iz kojih sijeva crveno svijetlo. Crne spodobe okružile su veliku skupinu i pokušale nasrnuti. Svaki je vojnik znao priču da ih oni ne mogu dirnuti niti im nauditi. Svakoga su trenutka to mogli provjeriti.

Crveni kao jako pečeno meso, neki izguljene kože, prokletnici koji su hodali na dugim rukama, a noge su im služile kao zakržljali visuljci, smrdljivci prekriveni mošnjama po čitavom tijelu, sinovi podzemlja su plesali oko ustrašenih nadpodzemaca, pobjednika nad fruškom vojskom.

"Oni vas samo straše.", poruči svima predvodnik i glas se proširi od jednog do drugog pa do dvijetisuće i nekog. Čudovišni su se zalijetali i nasrtali. Ljudevitu je pred konja izašao jedan takav, tijela urešenog mošnjama. Svugdje su mu male kožne vrećice visile, po rukama i sa čela, strašno je tresao glavom i grleno se rugao barbarskom knezu:

"Skigni tgogga gkrigžaha, sgkigni ggha, gvlagdaru gbuha gSlovignaca gghhghg."

Jednom se konjaniku u lice unio nečasni izguljene kože gledajući ga u oči svojim krvavim očima. Ovaj ga udari laktom i oderani pade na pod previjajući se.

Kad se ovo otkriće pročulo, slovinska vojska, držeći se zbito, nasrnu na neprijatelje ljudi potiskujući ih što dalje od sebe i što dublje u Pakao. Bili su pokretna svetost u sred Pakla, užas za domaćine.

Ljudevit je harao po Paklu nekih mjesec dana, premda tu činjenicu nije znao, budući izgubljen od sunca i mjeseca. Nečasni su ih pokušali istisnuti na površinu gdje god su mogli, šaljući munje ili šarene oblačiće otrovnog zraka. Ništa poslato od njih nije moglo nauditi vojsci najnakićenijoj križevima i relikvijama. Ljudevit je uvidio da nečasne može progoviti, ali ne i ubiti, Kad im je nestalo vode, knez izvede vojsku na jedan od ulaza na koji su ih pakleni poslali.

Kad su izašli, našli su se u brdima. Po Ljudevitovim računima, to je bilo kod Drave, blizu Ijovaca. Međutim, izašli su blizu mjesta Surb, u ličkom kraju od Fruga zvanom S'rbija. Odmah se sastao s lokalnim županom, njegovim saveznikom Zdesom, te s gačkim banom, koji je rekao da je formalno fruški saveznik preporučivši knezu da sakrije pravo savezništvo.

Od obojice je Ljudevit doznao grozne vijesti. Prvo, po zemljama se proširio glas da je on pobjegao ostavivši kneževinu. Zatim, Fruzi su iz Bihaća prodrli u Sisak i opsjedali ga nekoliko dana da bi ga zauzeli. Po zapadu zemlje su činili zvjerstva.

Da bi povratio izgubljene pozicije, Ljudevit se uputi s vojskom na Bihać i ovdje bude žestoko potučen. Izgubio je gotovo sve ljude. Poraz se dogodio izuzetno brzo i okrutno: do jučer je vladao kneževinom pobjednicom u ratu, sada nije imao ništa. Još ga je više boljelo znanje da je jedan mali odred Fruga uspio je samljeti nespremnu i obezglavljenu Slovinsku za vrijeme borbe njegove vojske u Podzemlju.

Milan se do sredine ljeta borio na krajnjem istoku slovinske zemlje da bi se povukao k Timočanima. Većina župana, među prvima svećenik-župan i Ljudevitov bivši tast Blago, prešla je na neprijateljevu stranu. Fruzi su zato obećali da neće dirati u narodna prava, župani su klekli pred Balderihom Furlanskim (Usrani je bio slovinski nadimak) izmolivši milost. Kasnije su Slovinci svoje župane zbog sramotnog klečanja po starim običajima pogubili, tajno.

Ljudevit se vratio u Surb gotovo bez vojske, slomljen i poražen do kraja. Nepromišljeno je poveo svoje umorne ljude u pogibiju, izgubio ih, a Zdeso nije htio dati svoje podanike za novu vojnu. Do jeseni je Ljudevit pokušavao s malim odredom ući u Slovinsku, no bez uspjeha i uvijek s Fruzima na vratu. Boljelo ga je to što su njegovi podanici izgubili vjeru u njega i većinom ga zaboravili. Do jeseni je već shvaćao da ga Zdeso drži u zarobljeništvu dok car ne odluči što će s njim. Uostalom, bilo mu je svejedno. Životnost je nestala iz njega od kako je napustio Sisak i skitao se po podzemlju. Volja za kavgama i ratovanjem, tako tipična kod barbarskih odličnika, nestajala je tijekom idućih mjeseci. Uostalom, rojile su se Ljudevitu misli, zar nije njegovo ratovanje po Paklu najbolji čin kojega je učinio, vredniji od svih drugih ratova, i na strani Fruga i protiv njih. Uviđao je da je život svakoga ratnika put grijeha, bez obzira na to koliko premenit put bio. Sva su se carstva stvarala na grijehu i na lažima; jedino je sila i smrt dizala vladare, pa i njega. Možda je narod prošao većinom bez pustošenja, jer su svih godina rata udarali po prokletom narodu i živjeli bogugodno i, kao takvi, nagrađeni fruškim nesvećivanjem, iako je bijes neprijatelja bio ogroman.

Ljudevit je uvidio da svako napredovanje od date mogućnosti svoj temelj ima u grijehu. Kada je boravio u Aachenu, Milanu ili Rennesu, zavidio je tamošnjim obrtničkim udrugama na preciznosti, savršenosti i novcu koje su ti ljudi, inače neplemeniti i od Boga neizabrani da vode narode, stekli. Oni su isto tako varali, lihvarili, utjerivali dugove, lagali, zatirali ljudskost u životu zatvarajući se u mračne sobe i radeći dok ne bi s nogu padali od umora. Nije nalazio načina da čovjek napreduje, a da ne griješi. Očajavao je do početka zime, posve se pretvorivši u drugu osobu.

Te zime su ga iz letargije digli njegovi ratnici, njih malo više od sto. Dočuli su da će kneza domaćini predati Fruzima. Ljudevit nevoljko podigne ustanak nezadovoljnika protiv Zdese i porazi njegovu vojsku zauzevši župu. Početkom iduće godine pokuša se vratiti u Slovinsku i tamo makar umrijeti, te ostavi odabranu posadu domaćih ljudi u Surbu. Krenuo je preko današnje Bosne izbiti na Savu, no neprestano se morao povlačiti. Zato se skloni na jug, kod Ljudemis'la, ujaka pokojnog Porna. Ovaj je bio dobar domaćin i dvorio je gosta s pratnjom sve do početka proljeća. Zatim je Ljudevit, u dobi od trideset i šest godina, umro.

Ljudemis'l zajauče za njim, premda su svi znali da ga je baš on otrovao po nalogu cara. Slaveni se u carstvu smire čekajući povoljniju priliku. Bilo je to u travnju osamstodvadesettreće godine po Kristu, desete godine Ljudevitova vladanja.

Fruzi su kroz nekoliko idućih godina povećali daće i poreze pa se narod rado sjećao svojeg dobrog vladara. Milan je ostao na Timoku i borio se protiv B'lgara na strani domaćina. Sjevernu Moravsku su preplavile slovinske izbjeglice koje su domaći ljudi rado sklanjali. Oni i njihovi potomci će postati jedan od glavnih pokretača moravske obnove za četrdesetak godina. To je onaj povijesni događaj nakon kojega su, pozivom kneza Rastislava Soluncima Ćirilu i Metodu, Slaveni dobili pismo.

Nizinu će, dom slavenskih plemena, krajem stoljeća zauzeti Ugri, tako da će za idućih tisuću i nešto godina ona biti područje isključivo mongolskih naroda. Na slavenskom će području oni udariti svoje gradove; Pecrkavje će postati Pecs, a Blatovci Balaton. Domaći će doživjeti istrebljenje i raseljenje. Ugri će početkom idućega stoljeća nasrnuti na More, ali će ih hrvatski knez Tomo suzbiti do Drave okrunivši se potom prvim hrvatskim kraljem. Time će ovaj vladar ostvariti ujedinjenje Slovinske i južnih plemena, baš kako je to Ljudevit želio, premda je pokojnome knezu na umu bila prvenstveno sjeverna Moravska, a potom jug i More.

Ljudevit je ostao u pamćenju Slovinaca četiri ili pet stoljeća nakon smrti. Nesuđeni njegovi južni podanici su ga zaboravili i helenskom caru i kroničaru Kosti Purpurnorođenom izrekli priču o ustanku kojega je podigao Borna ili Porin da bi istjerao Fruge. Po ovim pričama Dimitrija Demeter i Ignacije Fuchs napisali su tisuću i nešto godina nakon Ljudevita operu "Porin". I u dvadesetom stoljeću je ta opera imala kultno mjesto u hrvatskoj kulturi, a ime Borna je bilo omiljeno među domaćim muškim imenima.

A Pakao? Tijekom osamstodvadesetdruge i osamstodvadesettreće godine su bjesomučno zatvarali sve otvore prema slavenskim zemljama, bojeći se Ljudevita. Kada je umoren, odahnulo je i to srce zloće, barem dok se ne rodi novi junak kao što to bješe Ljudevit Posavski, samozvani markgrof i neokrunjeni vladar Salavena u Nizini.