POSLJEDNJI
Probudio se u podne. Sigurno bi spavao do dva, kad se obično budio, da krov nije prokišnjavao. Zapravo je kapalo sa stropa ravno na njegovo čelo. Kapi su se slijevale po njegovoj dugoj kosi. Nije volio prati kosu, a pogotovo nije volio da mu je netko drugi pere.
Ustao je ne poželjevši nikome ništa dobro pa ni samom sebi.
Pogledao je kroz prozor i ono što je vidio nije mu se nimalo svidjelo. Zato je sočno opsovao:
- Jebem ti kišu!
Pomislio je kako prokleta kiša uvijek pada kada on nekamo mora ići. Onda se pokušao dosjetiti kamo danas mora ići. Nije se mogao sjetiti.
Potražio je rokovnik u kome je pisao kad koji dan mora nešto obaviti.
Tražio je i tražio. Konačno ga je našao. Pod krevetom.
Otvorio je prvu stranicu i onda prelistao nekoliko prvih. Bio je to rokovnik od prije tri godine koji mu je netko darovao i nije mogao u njega tek tako upisivati što treba raditi označenog datuma. Na nekim stranicama je bio upisivao nazive pojedinih mjeseca i brojeve koji su označavali dane. Nije bilo puno brojeva.
Što je trebalo uraditi ovog dana?
Odjednom se nije mogao sjetiti koji je danas dan.
Ponedjeljak i utorak?
Na kraju je zaključio da bi lako mogla biti i srijeda. Ili neki drugi dan.
Digao je ruke od dana i onda sa zaprepaštenjem utvrdio da ne zna ni koji je mjesec. Zbog kiše je u prvi mah pomislio da je mogla biti jesen. Ali mogla je to biti proljetna kiša. I ljetna. I zimska.
U sobi je bilo hladno. Ne previše. I električni radijator je bio hladan. Uključio ga je ali se signalno svjetlo nije upalilo. Pritisnuo je električni prekidač u zaključio da je nestalo struje.
Opsovao je još jednom kad je utvrdio da ne zna ni koja je godina.
Onda je zaključio da će morati pitati svoje roditelje. Nije ih volio bilo što pitati niti im bilo što odgovarati. No, oni su to znali i odavno su mu prestali postavljati pitanja. Osim u krajnjoj nuždi.
Može ih pitati koji je danas dan i koji je po redu dan u mjeseci. Tome se neće čuditi. Ali da ih pita koji je mjesec i godina rekli bi da je lud. Ali neka kažu. Oni to ionako misle. Da je lud onaj koji se do četrdeset i pete nije oženio. I da je još luđi onaj koji do četrdeset i pete nije napravio niti jedno dijete. Sramota.
Nije išao u sobu svojih roditelja bez prijeke potrebe. Nije morao kucati na njihova vrata.
Ovaj put je pokucao.
Nitko se nije oglasio.
Pokucao je još jednom.
Opet ništa.
Otvorio je vrata.
U dnevnom boravku nije bilo nikoga.
Nevjerojatno. Oni su uglavnom vrijeme provodili unutra. Skoro da nisu izlazili. Od umirovljenja pogotovo.
Kamo su mogli otići? I to po ovoj kiši.
Neka ih vrag nosi.
Nikad ga nije zanimalo kamo idu i zašto. Mogli su otići do susjeda u ovoj zgradi da bi posudili nekoliko žličica kave. Ili da kupe neku sitnicu u obližnjoj prodavaonici. Ili do obližnje poslovnice svoje banke. Za bilo što od toga nije trebalo puno vremena.
Prošlo je oko pola sata a njih nije bilo. Čekao ih je u njihovoj sobi. Struje i dalje nije bilo. Nije mogao upaliti ni njihov radio ni televizor.
Pogledao je na sat.
Podne.
Nemoguće. Bilo je podne kad je ustao.
Otišao je u svoju sobu. Ponovo pogledao na svoj sat. I tamo je bilo podne.
Mogao je stati njegov ručni sat. Mogao je stati i zidni sat njegovih roditelja. Ali da oba stanu u isto vrijeme to je bilo malo vjerojatno.
Ovdje nešto nije bilo u redu.
Morao je izaći i pitati nekog što se događa.
Ali koga?
Nekog od susjeda iz zgrade?
Kojeg? Ni s jednim nije govorio.
Otići će ali kad prestane kiša.
Ali ova pada li pada. Izgleda da neće skoro prestati.
Uzeo je kišobran i izašao.
Vani nije bilo nikog živog.
Vidio je samo stvari koje su stajale na mjestu.
Najbliža od njih je bio automobil parkiran ispred zgrade. Novi "mercedes". Najnoviji model, reklo bi se. Čiji? Nije vjerovao da u njegovoj zgradi postoji netko tko bi mogao kupiti takav automobil.
Pritisnuo je kvaku.
Nevjerojatno. Nije bio zaključan.
Sjeo je za volan.
Opet nevjerojatno. U bravi je bio ključ.
Okrenuo ga je. Krenuo. Nije se sjetio kad je zadnji put sjeo za volan. Prošlo je od tada bar dvadeset godina.
Vozio je. Bilo je kišovito. Bilo je mračno.
Svjetla na automobilu jesu radila ali nisu gradska.
Nije bilo automobila koji su bili ispred, ni onih iza, pa ni onih koji bi ga pretjecali.
Vozio je a da ni sam nije znao kamo.
Skretao je lijevo, skretao desno.
Išao naprijed i samo naprijed.
Onda je skrenuo na jedan most.
Bio je to most samo za pješake. Most bez ograda. Most s kojeg je novi i skupi automobil skliznuo u nabujalu rijeku.