OVO JE MOJA NESREĆA
Bio je mrak, vrijeme kad i ćukovi spavaju.
Hladne kapi vode škropile su Franjine vjeđe. Spavao je dubokim snom. Ležao je na svom dijelu kreveta, ali je ponekad prelazio i na ženinu stranu.
Postalo mu je hladno. Podigao je ruku da zaštiti lice od kišice. No i dalje mu je sipilo po licu. Otvorio je oči. Oko njega je bio mrkli mrak. Rukom je dodirnuo lice. Jamačno je mokro, pomislio je. No lice mu je bilo suho. Još jednom je prešao rukom preko lica. Bilo je uistinu suho. Vjerojatno je sanjao. Osjetio je žeđ.
Jako je ožednio u snu. Takvu žeđ može utažiti jedino gajba piva, a piva Franjo u kući nije imao. Ustao je i osvrnuo se po mračnoj sobi. Tamo zaista nikoga nije bilo. Žena hrče, a djeca su davno otišla i poženila se.
Krenuo je kroz mrak. Nije htio paliti svjetlo zbog žene, a ionako se dobro snalazio u vlastitoj kući i po mraku. Pošao je prema kuhinji.
Kuća je bila stara, s trima sobama u nizu. Franjo je prešao visoki prag o koji su se unuci uvijek spoticali, ušao u kuhinju i krenuo prema kanti vode. On nema vodovod, pa vodu za piće donese iz bunara u dvorištu. Svaku večer on donese kantu i stavi je na tronožac pored hladnjaka. Večeras nije došao ni do hladnjaka jer mu je noga zapela za nešto metalno na sredini sobe. Opipao je to pa onda podigao u vis. Bila je to kanta koja je inače stajala pored hladnjaka.
Začudio se noćnoj šetnji svoje kante. Vratio ju je na mjesto, ispio kriglu vode, zatim još jednu, pa još jednu i krenuo u krevet. Polako se smjestio i počeo tonuti u san.
Čuo je lupkanje. Prvo što je pomislio bilo je da takav isti zvuk daje kanta kada je on spusti s tronošca na pod. Podigao je glavu prema kuhinji. Mrak je već bio rjeđi pa je vidio kako kanta dolijeće iz mraka i pada na prag. U stvari, lagano se spustila i mirno se klackala na pragu.
“Ovo je neka zla sila”, reče sam sebi pa u strahu zabije glavu u jastuk.
Kanta je skočila u sredinu sobe, počekala, skočila pored njega i zaustavila se. Franjo je od straha zadrhtao. Ona je mirno čekala dok se Franjo preznojavao. Kad joj je valjda dosadilo čekati, vratila se istim putem. Razgovijetno se čulo kada se spustila na tronožac.
"Tokio" je mala birtija s deset stolova i muško-ženskim nužnikom. Ženama zapravo ne treba poseban nužnik jer one ovamo ne ulaze. U nužnik se može jedino ako zatražite ključ na šanku. Većinu prometa čini žestoki alkohol i pivo, manji dio one pjenušavi bućkuriši. “Tokio” posjećuje cijela ulica, uz časne goste kojima je auto života crkao negdje u pustarama daleko od naselja. Gosti “Tokija” neće zamjeriti ako pjevate valjajući se po opušcima, niti će vikati na konobara zbog prljavih noktiju.
Vrata su se otvorila i iz “Tokija” su izbačena četvorica na nogama nestabilnih staraca.
I Franjo je bio među njima. Nitko u “Tokiju” nije imao manje od četrdeset godina, a ova su četvorica prešla i pedesetu.
Među njima je bio i Stanko, vlakovođa, Ivica, njegov kolega s posla i Josip, Franjin susjed, obućar u tvornici. Svi oni bili su zabavljeni sami sa sobom, osobito Stanko. U najmračnijem kutu ulice počeo se derati:
"Trideset godina... Trideset godina da joj krv..."
"Hajde, pusti to. Kad je kurva! Nije ona zaslužila tebe. Ma nije ni jedna našla pravog muškarca, da im... SVE SU ONE ISTE!" vikao je Franjo iz svega glasa.
"Ubit ću je, što da je milujem. Ubit ću je. Zbog trideset godina."
Ivica, ni on nije bio trezniji, obgrlio ga je oko ramena i glasno mu šaptao u uho:
"Ubij, ubij je pa četiri dovedi, majku joj..."
"Njezinom ću glavom nogomet igrati. Otkinut ću joj uši, za trideset... godina."
Oni su živjeli u gradiću okruženom brežuljcima. To je naselje bilo središte cijelog industrijskog područja koje je imalo puno stanovnika. Više je nalikovalo na selo nego na grad. Iako je bilo priznato kao gradsko naselje, ali samo na zemljovidu, jer onaj tko bi se uputio njegovim ulicama zamijetio bi svinjce i kokošinjce u dvorištima obiteljskih kuća poput onih u selima.
Sada to nije važno. Ona četvorica teturala su do Ivičine kuće, blizu željezničke postaje. Do Franjine i Josipove ulice vodila je još duga cesta kroz mjesto. Ulične svjetiljke gorjele su cijelu noć. Tada je Stanko ugledao još jedno svjetlo. Za njim je pogled skrenuo Franjo i viknuo:
"Eno jareta!"
"Šuti", šapne mu u uho Ivica.
Uplašio se ljutih spavača. Mogli su svaki tren izaći iz kuća u pidžamama ili gaćama. Odmah bi udarili po četvorici pijanaca. Tko zna što bi imali u rukama. Ovdje živi onaj Gerber, automehaničar, a on uvijek nosi neki alat sa sobom. Osim toga, Gerber je slabih živaca, tuče svakoga koga stigne. A ima i dva odrasla sina.
Malo bolje razmislivši, Ivica je mogao bez straha derati glasnice, jer nitko ga ne bi čuo, jer su u cijeloj ulici ljudi ili spavali ili gledali noćni program.
"Stvarno, vidi jareta", spazi ga i Stanko.
I oni se zabuljiše u životinju. Mali jarčić, vidjelo se to po kratkim rogovima, stajao je nasred ulice. Dlaka mu je nešto dulja od uobičajene, a papci veći. Stajao je kao ukopan. Alkohol je izbrisao oprez iz njihovih glava, makar ni trijezan čovjek ne razmišlja brže. Zapravo ni pijani ni trijezni ne bi primijetili te sitne razlike. One su ukazivale na to da taj stvor nije s ovog svijeta.
"Tokio" je mala birtija s deset stolova i muško-ženskim nužnikom. Ženama zapravo ne treba poseban nužnik jer one ovamo ne ulaze. U nužnik se može jedino ako zatražite ključ na šanku. Većinu prometa čini žestoki alkohol i pivo, manji dio one pjenušavi bućkuriši. “Tokio” posjećuje cijela ulica, uz časne goste kojima je auto života crkao negdje u pustarama daleko od naselja. Gosti “Tokija” neće zamjeriti ako pjevate valjajući se po opušcima, niti će vikati na konobara zbog prljavih noktiju.
Vrata su se otvorila i iz “Tokija” su izbačena četvorica na nogama nestabilnih staraca.
I Franjo je bio među njima. Nitko u “Tokiju” nije imao manje od četrdeset godina, a ova su četvorica prešla i pedesetu.
Među njima je bio i Stanko, vlakovođa, Ivica, njegov kolega s posla i Josip, Franjin susjed, obućar u tvornici. Svi oni bili su zabavljeni sami sa sobom, osobito Stanko. U najmračnijem kutu ulice počeo se derati:
"Trideset godina... Trideset godina da joj krv..."
"Hajde, pusti to. Kad je kurva! Nije ona zaslužila tebe. Ma nije ni jedna našla pravog muškarca, da im... SVE SU ONE ISTE!" vikao je Franjo iz svega glasa.
"Ubit ću je, što da je milujem. Ubit ću je. Zbog trideset godina."
Ivica, ni on nije bio trezniji, obgrlio ga je oko ramena i glasno mu šaptao u uho:
"Ubij, ubij je pa četiri dovedi, majku joj..."
"Njezinom ću glavom nogomet igrati. Otkinut ću joj uši, za trideset... godina."
Oni su živjeli u gradiću okruženom brežuljcima. To je naselje bilo središte cijelog industrijskog područja koje je imalo puno stanovnika. Više je nalikovalo na selo nego na grad. Iako je bilo priznato kao gradsko naselje, ali samo na zemljovidu, jer onaj tko bi se uputio njegovim ulicama zamijetio bi svinjce i kokošinjce u dvorištima obiteljskih kuća poput onih u selima.
Sada to nije važno. Ona četvorica teturala su do Ivičine kuće, blizu željezničke postaje. Do Franjine i Josipove ulice vodila je još duga cesta kroz mjesto. Ulične svjetiljke gorjele su cijelu noć. Tada je Stanko ugledao još jedno svjetlo. Za njim je pogled skrenuo Franjo i viknuo:
"Eno jareta!"
"Šuti", šapne mu u uho Ivica.
Uplašio se ljutih spavača. Mogli su svaki tren izaći iz kuća u pidžamama ili gaćama. Odmah bi udarili po četvorici pijanaca. Tko zna što bi imali u rukama. Ovdje živi onaj Gerber, automehaničar, a on uvijek nosi neki alat sa sobom. Osim toga, Gerber je slabih živaca, tuče svakoga koga stigne. A ima i dva odrasla sina.
Malo bolje razmislivši, Ivica je mogao bez straha derati glasnice, jer nitko ga ne bi čuo, jer su u cijeloj ulici ljudi ili spavali ili gledali noćni program.
"Stvarno, vidi jareta", spazi ga i Stanko.
I oni se zabuljiše u životinju. Mali jarčić, vidjelo se to po kratkim rogovima, stajao je nasred ulice. Dlaka mu je nešto dulja od uobičajene, a papci veći. Stajao je kao ukopan. Alkohol je izbrisao oprez iz njihovih glava, makar ni trijezan čovjek ne razmišlja brže. Zapravo ni pijani ni trijezni ne bi primijetili te sitne razlike. One su ukazivale na to da taj stvor nije s ovog svijeta.
* * *
Stanko se približio jariću. Na posljetku, pomislio je, ova bi večer mogla završiti jaretom na ražnju. Zalijevali bi ga pivom i glodali sve do zore. Jare ih je gledalo tupo.
"Čije je?" upitao je Stanko.
"Nečije mora biti", rekao je Ivica.
"Može biti naše. Nitko se neće protiviti... ako ne vidi", predložio je Franjo.
"To sam i ja pomislio. Zavrtjeti ga možemo kod mene, u stražnjem dvorištu... za ražanj je ko bog. Zalit ćemo ga pivom."
Ako je jare bilo mirno, nije bilo bezazleno. Stanko, Josip, Ivica i Franjo odjednom su shvatili da ga obasjava nekakva svjetlost. Prva javna svjetiljka svijetli sedam kuća dalje, ovaj dio ulice je u mraku, samo je jare osvijetljeno. Stali su pored njega i ukipili se. Gledali su jare, a ono njih.
"Franjo, ono svijetli", šapne Ivica, što se u posvemašnjoj tišini itekako čulo.
"Vidim, ne viči", počeo je Stanko drhtati.
"Za mnom", skrene Josip na pločnik pokušavajući zaobići jare.
Jare je i dalje svijetlilo. Oko njega svjetlo, oko svjetla mrkli mrak. Sjalo je na ulici poput velike luči.
Franji se podigla kosa na glavi. Omamljenost je nestajala, a strah se povećavao. Sva su četvorica žurila što su više mogla.
"Znam ja za to... stane na sred puta i ne pušta nikoga... bilo je i onih koji su čekali i do zore", dahtao je Stanko. Zbog reume u koljenima teško je pratio ostale.
Ivica je nekoć slušao o tome kako se svjetleća stoka znala pojaviti na cesti ili u pustom polju, ali i na uskom puteljku gdje je ne možeš zaobići. I moraš se vratiti ili čekati zoru. Životinja samo stoji i svijetli. Mnogo je bilo takvih priča, sjetio se Ivica.
Dvije kuće dalje Stanko se osvrne i reče:
"Nema ga. Otišlo je."
I ostali su se osvrnuli, i zaista ničega nije bilo osim mraka. Laknulo im je pa požuriše dalje. Stigli su do dvorišnih vrata sljedeće kuće.
Čulo se otvaranje vrata. Svoj četvorici je odlanulo pri pomisli da ima još nekoga živog na ovome svijetu. Barem zbog jadanja ako ni zbog čega drugoga. Josip reče onome iza vrata:
"Prijatelju, jesi li ono vidio?"
Vidjela se svjetlost iza dvorišnih vrata, zatim su provirili kratki roščići i glava. Na kraju je izašao cijeli jarić. Nije svijetlio ni jače ni slabije nego prije. Kada se okrenuo prema njima, trojica su se priljubila uza zid kuće, a Ivica je stajao podalje. Jarčić je okrenuo prema njemu glavu, pogledao ga prokletnički i podigao se na prednje noge. Josip se nekako pribrao i povukao Ivicu za rame prema zidu.
Jarčića to kao da zbuni, tako su oni doduše mislili, jer se svijetleći odmaknuo od njih. Oni su ostali priljubljeni uza zid. Životinja dođe do Franje, onjuši ga i primakne mu se.
Franjo je spustio ruke, šake prilijepio uza zid, nabivši se još jače unazad. Jare mu priđe još bliže i obasja ga svojim svjetlom. Franjo je osjetio hladnoću toga svjetla, premda se činilo da je vrelo, bar je tako izgledalo. Franjo se bojao znatno više nego ostali, što je čudovište osjetilo pa se i odvažilo da ga dodirne. Franjo se zgrozi i stisnutom šakom, a imao je šake i pol, raspali ga po njušci. Istodobno je osjetio i toplinu dlake i tvrdoću mesa.
Uhvatio se za glavu i od straha zavapio. Osjetio je njegovu moć.
Malo ga je smirio Ivica:
"Hej, ti si ga odalamio po glavi!"
Zatim je Josip dodao:
"Nestalo je, Franjo, nestalo je."
Svi su tresli glavama, Franjo najviše. Pogledao je ispred sebe. Svjetleće jare je nestalo.
"Da čovjek ne povjeruje", uzdahnuli su.
Brzo su krenuli prema Stankovoj kući. Ivica je otišao doma, a Josip i Franjo su uz kavu dočekali zoru u Stankovoj dnevnoj sobi.
* * *
Franjina supruga Jula čekala je muža do jedanaest navečer. Zatim je zaspala misleći kako će muž doći oko jedan, nakon zatvaranja “Tokija”. Brinula se jer Franjo nije pio otkako se izliječio prije jedanaest godina u svojoj četrdesettrećoj godini. Što ga dulje nije bilo, to se više ljutila. Predugo je patila zbog njegovih provoda. Ljutila se što odlazi tamo i gubi vrijeme. Ako ona ostaje u kući, može i on. Zbrajala je i oduzimala koliko je puta morala izvlačiti Franjino tijelo iz blata. Prodavala je krumpir i luk da plati račun za struju i nadničarila. Propatila je puno s Franjom. Doduše, on se popravio, čak se i pomladio.
Prije mnogo godina Franjo je radio svašta. Uglavnom je bio kovač u tvornici ili je radio na željeznici. Dvije su godine živjeli u Sloveniji u Jesenicama. Imaju troje unučadi, dvoje od kćerke i jedno od sina.
Njihova je kuća u predgrađu. U tome je dijelu grada malo kuća bilo sazidano prije 20-25 godina. Njihova je kuća stara, napravljena je od nepečene opeke. Franjo je sazidao i kuhinju u dvorištu nasuprot kući, dogradio kovačnicu i svinjac. Zadnjih godina su hranili tek pokoje prase, da se nađe malo mesa u zamrzivaču.
Čula je u snu otvaranje dvorišnih vrata. Oči joj je ispunio dan, a to je začudi. Pogledala je na sat i vidjela da je pola šest. Franjo je otišao u novu kuhinju u dvorištu. Ona bi obično odlazila k njemu i vikala na nj, ponekad bi ga skinula i smjestila na kauč.
Ovaj put, suprotno običaju, odjenula se i umila se u staroj kuhinji u kući pa onda otišla k njemu u dvorište. Prvi mraz je ostavio traga po travi. U kuhinji je pucketala vatra, što ju je začudilo. Franjo je sjedio na stolcu i motao cigaretu. Bio je potpuno trijezan. Nije li bio kod neke, pitala se žena. Gdje bi, na posljetku, bio, bilo pijan bilo trijezan. No on nikada nije ganjao druge žene.
"Što je bilo ?" hladno ga upita, još uvijek ljuta na njega, "Gdje si bio?"
Franjo spusti glavu, uhvativši se rukama za kosu, dok mu je cigareta gorjela među prstima.
Bez svađe i režanja šapne:
"Sad me raspali po glavi, radi što hoćeš, briga me. Mene je Bog kaznio."
"Puhni", naredi ona sagnuvši se. Namirisala je alkohol i zaključila da priča gluposti. No oči su mu bile bistre. Ako je pijan, malo je popio.
"Bog će te kazniti, znači", krenula je prema štednjaku da mu isprži jaja.
Franjo se okrenuo prema njoj.
"Nisam puno popio. Ostao sam cijelu noć kod Stanka."
"A on je trijezan, jel? Zašto ga je žena ostavila? Sigurno joj je dobar."
"Bili su i Joza i Ivica... kad smo vidjeli ono."
"Koje ono?" pitala je Jula.
"Znaš ono na cesti... ono što zna stajati noću..." izbjegavao je pravu riječ.
"Ti si ipak pijan", reče ona očekujući Franjin izljev gnjeva.
On zavrti glavom, spusti ramena i zašuti. Potom kroz zube izusti:
"Vidjeli smo zlatno jare."
"Što?" pitala je ona.
"Svijetlilo je nasred ceste, tamo kod majstora Gerbera. Svi smo vidjeli. Išlo je na nas... znaš kako svijetli", meškoljio se, ponovo proživljavajući strah.
"Ti si lud", rekla je i zašutjela. Franjo je pojeo jaja i otišao leći.
Oko jedanaest, kada se probudio, želio je odvesti ženu kod Josipa. No sjetio se da Josip to neće priznati u društvu pa odluči dovesti ga kući. Otišao je prijeko u kuhinju. Na vratima Jula mu se objesila oko vrata. Bezuspješno se branio. Ona mu reče:
"Bio je Joza prije jedan sat. Sve mi je ispričao."
"Eto, jesi li čula? Svome mužu ne vjeruješ", zagrlio ju je.
"Nisi mi rekao da si ga udario."
"Ne bi mi povjerovala", reče on pa zašuti.
Ispitivala ga je o svemu, a on je vješto izbjegavao razgovor o tome koliko je popio. Josip ga je zamolio da šuti o tome, tako je bar Jula rekla.
"Idem u poštu platiti račune", uze iz ladice ček za struju i račun za porez na zemlju.
"Koliko još imaš?" upitala ga je.
"Ne puno", reče on pa pobjegne iz kuhinje, bojeći se njezina zapitkivanja. Za režije će imati, ali što će s ostalim računima? Sinoć je potrošio lijepe novce, a mirovinu može očekivati tek za dvadesetak dana. Bolje da ne razmišlja o tome.
Lijepo je bilo šetati po suncu. Dan je odnio brige. Bio je sretan zbog toga pa je ženi kupio kekse. Popodne je svratio do Josipa. Uspio je dobiti posao: jedan iz Gupčeve ulice naručio je ukrase za dvorišna vrata. Sve je krenulo lijepo izuzevši zlo sjećanje na jare.
Sljedeća je noć počela mirno. Tek oko ponoći nešto je ušlo kroz vrata i prozore. To ljudi obično opisuju kao silu. Po svojoj prirodi nevidljiva noću, ali vidljiva danju. Ali po danu se nije mogla pojaviti. Bila je to sila, dakle.
Prvo se orijentirala. Nalazila se u kuhinji. No imala je sila svoj cilj. Morala ga je vidjeti i pobuditi njegovu pozornost. Samo je to morala. Oboružana planom, iskrenim željama, potrebnim moćima i jasnim ciljem, krenula je k njemu u spavaću sobu. Prvo je, za svaki slučaj, spustila kantu vode na sred sobe. Zatim se došuljala do kreveta. Franjo je spavao dubokim snom. Jula je hrkala.
Vrućina se prenijela na Franju. Nenametljiva vrućina, pravi policijski doušnik, uvukla se i sušila grlo spavaču. Uskoro je ožednio. Grlo mu je bilo suho, što je izazvalo teške snove. Franjo je sanjao kamenjar i žeđ.
Prskala ga je zatim vodom. On je kapljice vode doduše osjetio, što ne znači da ih je mogao i opipati. Prve kapljice pale su mu na brkove i kapke, i on se počeo polako buditi. Zaklonio je lice rukama, no ni one ga nisu mogle obraniti od kapljica. Pokušao je dvaput obrisati lice. Lice je bilo suho i to ga napokon razbudi. Ustao je iz kreveta. Ona je predvidjela, žedan je.
Sila se povuče u kuhinju. Odatle je gledala Franju.
Franjo nije mogao zamisliti kakovim ga ona vidi. On je njoj bio predivan. Obasjavalo ga je snažno svjetlo dviju zraka koje su mu izlazile iz obrva. Nalikovao je na Sotonu, toliko je bio lijep. Na kraju krajeva, on je dodirnuo Sotonino jare.
Suprotno nadanjima Franjo je odmah našao kantu. Zlosila se nadala da će je tražiti. I Franjo se čudio. Zatim je vodu vratio na svoje mjesto.
Kada se vratio u krevet, ona dohvati kantu i odnese je na sredinu sobe. Kanta je bila teška pa ju je umalo ispustila. Prenijela ju je na prag te se malo igrala s njom. Najljepše se osjećala kada bi im se oči srele. Znala je da Franjo gleda kantu, no ona je osjećala milinu od toga pogleda. Svjetlosni rogovi su se dobro vidjeli. Zabio je glavu u jastuk i dobro se pokrio.
Ona je, zajedno s kantom, došetala do kreveta. Osjetila je privrženost prema ovome starcu.
Franjo je drhtao, osjećajući njeno prisustvo. Polako se posteljina namakala znojem.
Drhtao je. Zadivljeno, gledala ga je tako petnaestak minuta. Njemu je to potrajalo vječno. Ona je osjetila blizinu jutra, uzela je kantu, vratila je na mjesto. Zatim je, istim onim putem, izašla van.
* * *
Ustao je i skuhao kavu. Bilo je pola jedan. Loše vrijeme za razmišljanje. Trebalo je prekinuti one ispade, a znao je i kako. Pio je kavu u kratkim gutljajima čekajući da se Jula probudi. U međuvremenu je skočio do tajnog mjesta po nešto prilično važno. Zatim je čekao u sjećanju na dva protekla susreta. Dvoumio se koji je gori.
Kada se žena probudila, on je umorno pogleda. Sve joj je bilo jasno. U svih prošlih godina braka naučili su razumjeti se bez riječi. Ovaj put nije znala što se zbilo, no slutila je da je nešto strašno. Prešutjela je pitanja koja je željela postaviti. Razmišljala je o tome treba li ga ponuditi rakijom. Zatim se sjetila koliko se borila protiv toga te joj bi smiješno, no nakratko. Lijepa riječ ovdje ne pomaže, odbacila je i tu misao. Sjela je pored njega pokušavajući suosjećati sa strahom i mukom koji su tištili njezina muža. Pogledala ga je i upitala:
"Da odemo kod vračare?"
"Ja ću sam", reče joj i izvadi tri novčanice iz džepa.
"Već si se sjetio", uzela je te novčanice. Dvije od sto, jedna od pedeset njemačkih maraka.
"Trebao si uzeti još, možda ti zatreba. Tko zna koliko će to stajati."
"Mislio sam i ja, ali bolje je ovako. Odnijet ću joj ako bude trebalo."
Smjesta je krenuo k Magdaleni, tako se naime vračara zvala, a živjela je na kraju grada i bila prilično cijenjena. Pričalo se da je vještica, da leti na metli i tako to. Premda je zarađivala golem novac živjela je u staroj kući s nepopločanim dvorištem. Franjo je nikada prije nije trebao, tako da se nije ni obazirao na priče. Ipak, priznavali su joj vještinu
Došao je kod nje poslije osam. Grad nema gradski prijevoz i teško ga je propješačiti. Ulica je jutarnje tiha, samo vrapci i vjetar. U ulicama izvan središta još je mirnije. Djeca su otišla u školu, radnici na posao, neradnici spavaju. Otvorio je drvena vrata na ogradi i viknuo:
"Gazdarice, gazdarice!"
Bilo mu je malo neugodno. Prvi put je došao ovamo.
"Ti si Franjo kovač?" upitao ga je neki mladić izlazeći iz kuće.
"Da, ja sam. Trebam gazdaricu", ljubazno se nasmiješio Franjo krenuvši prema momku.
"Mama je rekla da vas ne pustim. Franjo kovač ne može, tako je rekla."
Franjo je pogurnuo kapu prema potiljku te se počešao po ćeli. Nije mu bilo jasno zašto ga neće primiti. Razmišljao je o tome da raspali balavca po njušci. No samo je upitao:
"Zašto? Zovi majku."
"Ona je svoje rekla. Ne možete ući. Ima razloga."
"Mali, ne je..." izderao se na njega.
"Ako ja moram unutra, onda moram. Kamo da idem? U Kobaš? Kamo, pitam te."
S prozora se čuo glas. Magdalena je sve slušala iza zavjese. Rekla je:
"Nemojte se svađati. Andrija, dovedi čovjeka do prozora."
Prišli su sasvim blizu niskom prozoru. Još je bilo toplo vrijeme, vidjelo se po komarniku, gustoj mreži pričvršćenoj preko prozora. Komarnik i zavjesa skrivali su ženu. Učinilo se Franji da mu je okrenuta leđima. Rekla mu je:
"Dobar dan, majstore. Ne ljutite se na mene. Ući nećete, to ne mogu dopustiti."
"Platit ću vam. Imam novaca."
"Znam što vam je, majstore. Toga se teško osloboditi. Ljudi često dolaze ovamo zbog toga... Vi ste dirnuli ono jare", završi ona.
"Nisam!!!" ispuca odmah.
"Ne laži", reče Magdalena. "Nitko mi ne mora to reći. Imaš trag... to se vidi... Ne pitaj zašto, nitko ti neće reći."
"Kako?" pitao je Franjo.
"Majstore," reče ona nekako tužno i nastavi pokušavajući biti stroga, "savjetujem vam nešto: kada dođe noć, sklonite se u kovačnicu. Tu vam nitko ne može ništa. Žena vam može biti spokojna, nju ništa neće. Samo je sklonite ako počne suđe letjeti... Držite se kovačnice, molim vas."
"Što će to biti s mojom ženom?"
"Slušajte, sve je u redu. Ono vas želi. Vas, ponavljam. Nitko neće stradati... Držite se kovačnice, vi ste kovač", uzdahnula je. Počela je moliti, više plačno nego dostojanstveno.
"Idite odavde, idite."
Potom se obratila svome sinu:
"Sine, uđi. Ostavi majstora, molim te."
Zatim je rekla Franji:
"Idite majstore. Ja vam ne mogu pomoći."
Franjo je ostao sam u dvorištu. Gledao je u komarnik. Ona je i dalje sjedila. Čekao je usred tihog dvorišta. Iz kuće se čula tišina. Vrapci su cvrkutali, oblaci putovali plavim nebom. Sve je ostalo mirovalo. Franjo je gledao okolo. Sve je u tom dvorištu mirovalo. Izašao je na ulicu. Došao je doma i sve ispričao ženi. Jula je plakala i plakala. Franjo je otišao po Josipa. Vratili su se brzo. Čim je ušao, Josip je stao tješiti Julu:
"Daj, ne plači. Netko će drugi pomoći."
"Tko će pomoći? Odbit će ga svaka. Da bar niste lutali noću. Prokleti smo svi od reda. Sve zbog vašeg pijančevanja. Pa znala sam kako će se to završiti. On mi cijeli život krv pije s tim svojim lokanjem, sad je i vrag u kući... Ti i tvoje piće!" vikala je ona.
Franjo je uzdahnuo preslab da se svađa. Rekao je Josipu:
"Ona će spavati kod tebe. Neka se smiri."
Jula je ridala i nešto mumljala. Izlazeći iz kuće, Josip reče:
"Prenijet ćemo stari krevet iz kuhinjice u kovačnicu. Moramo pomaknuti nakovanj."
Vani, u dvorištu, Franjo je upitao Josipa:
"Trebao sam je pljusnuti, što misliš?!"
"Stvarno se izvikala. Mora da joj je teško kad je takva."
"U pravu si. Mnogo je propatila u ova dva dana... pomogla mi je puno. Uglavnom samo vikom. To joj ne mogu dopustiti. Bolje joj je da šuti dok ne ode k tebi."
Brzo su uredili kovačnicu. Krevet su stavili uza zid. Potom su ušli u kuću. Jule nije bilo, otišla je k Josipu. Cijeli dan će tamo ostati. Franjo nije htio otići po nju.
Prije večeri popio je malo rakije. Kako ni to nije moglo popuniti prazninu zbog Jule, otkloniti strah i neodlučnost, Franjo je počeo kovati one ukrase za vrata. Malo je zviždao, puno radio. To je pomoglo.
Tu večer je upamtio. Došla mu je kobila u kovačnicu, iako su vrata bila zaključana, bijela poput vapna i sa žeravicama umjesto očiju. Kobila se više plašila nego on. Potkovao ju je jer se plašio zla. Dočekao je jutro sjedeći, lupajući lijeno po nakovnju. Nije se mogao napiti, nije mogao spavati, zlo je naviralo i zagorčalo mu cijeli život.
Oko šest ujutro vidio je svoju ženu na prozoru. Pokušala je ući u kovačnicu. Franjo je potpuno zaboravio na to da kroz zaključana vrata ulaze samo bijele kobile.
"Otvori, otvori, Franjice. Užas je kod Joze, užas."
On je otvorio, a Jula se zabila u njega. Bila je prestravljena. Neprestano je vikala.
Smirio ju je nakon desetak minuta, pa je brzo otišao do Josipa. Ona je odlučila ostati doma, jer joj se to učinilo sigurnijim.
Vrata Josipove kuće bila su otvorena, hladnoća se širila hodnikom. Spavaća soba je bila desno, pored dnevnog boravka. Iz kuhinje izađe Josip. Uzeo je Franju za ruku i stiščući je, odvukao ga u spavaonicu.
Tamo je ležala njegova Anica. Izgledala je umorno. Franjo je pogledao plahtu i to ga je potreslo. Sve do sada i konj, i jare, i kanta bili su obični u usporedbi s prizorom koji je upravo gledao.
Donji dio kreveta bio je umrljan krvlju, zacijelo Aničinom.
* * *
Kada je izjurio iz kuće, osvrtao se po ulici. Radoznalci nisu navirali, što je dobro. Iz daljine je dolazio crni Mercedes. Zaustavio se pred njim. Franjo se saže s mukom i ugleda Magdalenina sina. Otvarajući vrata, momak mu reče:
"Mama me šalje. Uđite, moram vam nešto reći."
Franjo je sjeo bez pogovora. Možda vračara zna izlaz. U svakom slučaju, poslala je po njega.
"Dobro ste ono izveli, rekla je mama", pohvali ga on.
"Ona zna?" upita ga Franjo.
"Ona sve zna. Toliko zna da vas nije htjela pustiti u kuću... ni sad nećete ući. Vozit ću vas uokolo."
"Što je to sa mnom? Ono jare?" pitao je dalje Franjo.
"Baš to. Ono ima neku silu, valjda silu Nečastivoga. Ono se zna pojaviti u ovo doba, ali se još nije dogodilo da ga je netko dodirnuo. Mama kaže da posjedujete neke moći koje privlače vještice. Mama zato zazire od vas... Ona se nikada nije zavještičila."
"Koje su to moći?" upitao je Franjo. "Neke posebne?"
"Ne znam. Ni mama ne zna. Valjda svijetlite ili tako nešto. Zato vas je vještica i željela. Valjda je s vama jača ili tako nešto... ne znam."
"Ona je bila svaki put?" upitao je Franjo.
Sada već nešto zna. Dakle, jarić je uzrok, a sve ostalo djelo je jedne žene.
"Pretvaraju se u razne životinje, nevidljive su, svašta znaju. Nekada su užasno slabe, pogotovo ako se pretvore u nešto veće... No, sada je dobro, bar privremeno. Ona vam više neće dosađivati. Fino ste to izveli. Mama kaže svaka čast", govorio je Magdalenin sin zaustavljajući auto pred Franjinom kućom. Izvadio je nešto iz džepa.
"Vi ste pravo čudo. Zato vam mama šalje ovo", i izvadi novčanicu od petsto maraka.
Franjo i Jula su za života prištedjeli sedamsto maraka. Ovo je velika svota.
"Mala pomoć, znam, teško je."
Franji se opet smrkne pred očima. Sad ga i vračara želi. Prestar je on za to.
"Dobro. Pozdravi mamu", uze novac i izađe.
Stao je pred dvorišna vrata, izvadio upaljač i zapalio novčanicu. Gorjela je zelenkasto-plavičastim plamenom.
I ovo je vračka, pomisli Franjo.
Kada je novčanica izgorjela, ušao je u dvorište. Morat će Juli štošta objasniti.
* * *
Prvo je bilo jare pa onda se neka vještica nalazila blizu Franje. To je Franji zagorčalo život i nagrizalo ga. Nije ga ni vračara htjela primiti. Zatim mu je u kovačnicu došla kobila koju je potkovao jer je ona tako htjela. Ujutro se zatekao u kući susjeda Josipa. Obojica su ušla u spavaću sobu.
Josipova žena Anica ležala je na krevetu pokrivena plahtom. Josip je nije ni pogledao, a Franjin je pogled dospio do krvave posteljine.
"Što je bilo?" upitao je Franjo.
"Jesi li ti sinoć potkivao onu kobilu?" upitao je Josip.
"Kako znaš?" upitao ga je Franjo.
"Rekla mi je Anica", odgovorio je Josip.
Josip uzme plahtu i otkrije Aničine noge.
Bile su potkovane.
Franji je sada sve bilo jasno.
Užasnuo se.
"Nakon trideset godina braka shvatio sam da je moja žena vještica", reče Josip.
"Ne razumijem. Da odem po popa?" upita Franjo bezbojnim glasom.
"Idi. Ovo je moja nesreća."
"Moram ostati."
"Idi! Idi, Franjo! Pusti me", skočio je Josip.
"Idem, doći ću poslije."
"Dobro. Sada me ostavi."
Anica je šutjela. Mislila je samo na ono divno vrijeme kada ju je Franjo, obilježen Sotoninim jaretom, potkivao. Tada se nije pitala što će biti kada se kopita pretvore u stopala, niti se sada pita što će biti kada svi saznaju da je vještica.
Nije otvarala oči. One su ionako bile bez zjenica, prave žeravice iz pakla.
Franjo je izašao van. Na ulici nije bilo nikoga, susjedi se nisu okupljali. Bolje je tako.
Ulicom je dolazio Mercedes. Zaustavio se.
Bio je mrak, vrijeme kad i ćukovi spavaju.
Hladne kapi vode škropile su Franjine vjeđe. Spavao je dubokim snom. Ležao je na svom dijelu kreveta, ali je ponekad prelazio i na ženinu stranu.
Postalo mu je hladno. Podigao je ruku da zaštiti lice od kišice. No i dalje mu je sipilo po licu. Otvorio je oči. Oko njega je bio mrkli mrak. Rukom je dodirnuo lice. Jamačno je mokro, pomislio je. No lice mu je bilo suho. Još jednom je prešao rukom preko lica. Bilo je uistinu suho. Vjerojatno je sanjao. Osjetio je žeđ.
Jako je ožednio u snu. Takvu žeđ može utažiti jedino gajba piva, a piva Franjo u kući nije imao. Ustao je i osvrnuo se po mračnoj sobi. Tamo zaista nikoga nije bilo. Žena hrče, a djeca su davno otišla i poženila se.
Krenuo je kroz mrak. Nije htio paliti svjetlo zbog žene, a ionako se dobro snalazio u vlastitoj kući i po mraku. Pošao je prema kuhinji.
Kuća je bila stara, s trima sobama u nizu. Franjo je prešao visoki prag o koji su se unuci uvijek spoticali, ušao u kuhinju i krenuo prema kanti vode. On nema vodovod, pa vodu za piće donese iz bunara u dvorištu. Svaku večer on donese kantu i stavi je na tronožac pored hladnjaka. Večeras nije došao ni do hladnjaka jer mu je noga zapela za nešto metalno na sredini sobe. Opipao je to pa onda podigao u vis. Bila je to kanta koja je inače stajala pored hladnjaka.
Začudio se noćnoj šetnji svoje kante. Vratio ju je na mjesto, ispio kriglu vode, zatim još jednu, pa još jednu i krenuo u krevet. Polako se smjestio i počeo tonuti u san.
Čuo je lupkanje. Prvo što je pomislio bilo je da takav isti zvuk daje kanta kada je on spusti s tronošca na pod. Podigao je glavu prema kuhinji. Mrak je već bio rjeđi pa je vidio kako kanta dolijeće iz mraka i pada na prag. U stvari, lagano se spustila i mirno se klackala na pragu.
“Ovo je neka zla sila”, reče sam sebi pa u strahu zabije glavu u jastuk.
Kanta je skočila u sredinu sobe, počekala, skočila pored njega i zaustavila se. Franjo je od straha zadrhtao. Ona je mirno čekala dok se Franjo preznojavao. Kad joj je valjda dosadilo čekati, vratila se istim putem. Razgovijetno se čulo kada se spustila na tronožac.
"Tokio" je mala birtija s deset stolova i muško-ženskim nužnikom. Ženama zapravo ne treba poseban nužnik jer one ovamo ne ulaze. U nužnik se može jedino ako zatražite ključ na šanku. Većinu prometa čini žestoki alkohol i pivo, manji dio one pjenušavi bućkuriši. “Tokio” posjećuje cijela ulica, uz časne goste kojima je auto života crkao negdje u pustarama daleko od naselja. Gosti “Tokija” neće zamjeriti ako pjevate valjajući se po opušcima, niti će vikati na konobara zbog prljavih noktiju.
Vrata su se otvorila i iz “Tokija” su izbačena četvorica na nogama nestabilnih staraca.
I Franjo je bio među njima. Nitko u “Tokiju” nije imao manje od četrdeset godina, a ova su četvorica prešla i pedesetu.
Među njima je bio i Stanko, vlakovođa, Ivica, njegov kolega s posla i Josip, Franjin susjed, obućar u tvornici. Svi oni bili su zabavljeni sami sa sobom, osobito Stanko. U najmračnijem kutu ulice počeo se derati:
"Trideset godina... Trideset godina da joj krv..."
"Hajde, pusti to. Kad je kurva! Nije ona zaslužila tebe. Ma nije ni jedna našla pravog muškarca, da im... SVE SU ONE ISTE!" vikao je Franjo iz svega glasa.
"Ubit ću je, što da je milujem. Ubit ću je. Zbog trideset godina."
Ivica, ni on nije bio trezniji, obgrlio ga je oko ramena i glasno mu šaptao u uho:
"Ubij, ubij je pa četiri dovedi, majku joj..."
"Njezinom ću glavom nogomet igrati. Otkinut ću joj uši, za trideset... godina."
Oni su živjeli u gradiću okruženom brežuljcima. To je naselje bilo središte cijelog industrijskog područja koje je imalo puno stanovnika. Više je nalikovalo na selo nego na grad. Iako je bilo priznato kao gradsko naselje, ali samo na zemljovidu, jer onaj tko bi se uputio njegovim ulicama zamijetio bi svinjce i kokošinjce u dvorištima obiteljskih kuća poput onih u selima.
Sada to nije važno. Ona četvorica teturala su do Ivičine kuće, blizu željezničke postaje. Do Franjine i Josipove ulice vodila je još duga cesta kroz mjesto. Ulične svjetiljke gorjele su cijelu noć. Tada je Stanko ugledao još jedno svjetlo. Za njim je pogled skrenuo Franjo i viknuo:
"Eno jareta!"
"Šuti", šapne mu u uho Ivica.
Uplašio se ljutih spavača. Mogli su svaki tren izaći iz kuća u pidžamama ili gaćama. Odmah bi udarili po četvorici pijanaca. Tko zna što bi imali u rukama. Ovdje živi onaj Gerber, automehaničar, a on uvijek nosi neki alat sa sobom. Osim toga, Gerber je slabih živaca, tuče svakoga koga stigne. A ima i dva odrasla sina.
Malo bolje razmislivši, Ivica je mogao bez straha derati glasnice, jer nitko ga ne bi čuo, jer su u cijeloj ulici ljudi ili spavali ili gledali noćni program.
"Stvarno, vidi jareta", spazi ga i Stanko.
I oni se zabuljiše u životinju. Mali jarčić, vidjelo se to po kratkim rogovima, stajao je nasred ulice. Dlaka mu je nešto dulja od uobičajene, a papci veći. Stajao je kao ukopan. Alkohol je izbrisao oprez iz njihovih glava, makar ni trijezan čovjek ne razmišlja brže. Zapravo ni pijani ni trijezni ne bi primijetili te sitne razlike. One su ukazivale na to da taj stvor nije s ovog svijeta.
"Tokio" je mala birtija s deset stolova i muško-ženskim nužnikom. Ženama zapravo ne treba poseban nužnik jer one ovamo ne ulaze. U nužnik se može jedino ako zatražite ključ na šanku. Većinu prometa čini žestoki alkohol i pivo, manji dio one pjenušavi bućkuriši. “Tokio” posjećuje cijela ulica, uz časne goste kojima je auto života crkao negdje u pustarama daleko od naselja. Gosti “Tokija” neće zamjeriti ako pjevate valjajući se po opušcima, niti će vikati na konobara zbog prljavih noktiju.
Vrata su se otvorila i iz “Tokija” su izbačena četvorica na nogama nestabilnih staraca.
I Franjo je bio među njima. Nitko u “Tokiju” nije imao manje od četrdeset godina, a ova su četvorica prešla i pedesetu.
Među njima je bio i Stanko, vlakovođa, Ivica, njegov kolega s posla i Josip, Franjin susjed, obućar u tvornici. Svi oni bili su zabavljeni sami sa sobom, osobito Stanko. U najmračnijem kutu ulice počeo se derati:
"Trideset godina... Trideset godina da joj krv..."
"Hajde, pusti to. Kad je kurva! Nije ona zaslužila tebe. Ma nije ni jedna našla pravog muškarca, da im... SVE SU ONE ISTE!" vikao je Franjo iz svega glasa.
"Ubit ću je, što da je milujem. Ubit ću je. Zbog trideset godina."
Ivica, ni on nije bio trezniji, obgrlio ga je oko ramena i glasno mu šaptao u uho:
"Ubij, ubij je pa četiri dovedi, majku joj..."
"Njezinom ću glavom nogomet igrati. Otkinut ću joj uši, za trideset... godina."
Oni su živjeli u gradiću okruženom brežuljcima. To je naselje bilo središte cijelog industrijskog područja koje je imalo puno stanovnika. Više je nalikovalo na selo nego na grad. Iako je bilo priznato kao gradsko naselje, ali samo na zemljovidu, jer onaj tko bi se uputio njegovim ulicama zamijetio bi svinjce i kokošinjce u dvorištima obiteljskih kuća poput onih u selima.
Sada to nije važno. Ona četvorica teturala su do Ivičine kuće, blizu željezničke postaje. Do Franjine i Josipove ulice vodila je još duga cesta kroz mjesto. Ulične svjetiljke gorjele su cijelu noć. Tada je Stanko ugledao još jedno svjetlo. Za njim je pogled skrenuo Franjo i viknuo:
"Eno jareta!"
"Šuti", šapne mu u uho Ivica.
Uplašio se ljutih spavača. Mogli su svaki tren izaći iz kuća u pidžamama ili gaćama. Odmah bi udarili po četvorici pijanaca. Tko zna što bi imali u rukama. Ovdje živi onaj Gerber, automehaničar, a on uvijek nosi neki alat sa sobom. Osim toga, Gerber je slabih živaca, tuče svakoga koga stigne. A ima i dva odrasla sina.
Malo bolje razmislivši, Ivica je mogao bez straha derati glasnice, jer nitko ga ne bi čuo, jer su u cijeloj ulici ljudi ili spavali ili gledali noćni program.
"Stvarno, vidi jareta", spazi ga i Stanko.
I oni se zabuljiše u životinju. Mali jarčić, vidjelo se to po kratkim rogovima, stajao je nasred ulice. Dlaka mu je nešto dulja od uobičajene, a papci veći. Stajao je kao ukopan. Alkohol je izbrisao oprez iz njihovih glava, makar ni trijezan čovjek ne razmišlja brže. Zapravo ni pijani ni trijezni ne bi primijetili te sitne razlike. One su ukazivale na to da taj stvor nije s ovog svijeta.
* * *
Stanko se približio jariću. Na posljetku, pomislio je, ova bi večer mogla završiti jaretom na ražnju. Zalijevali bi ga pivom i glodali sve do zore. Jare ih je gledalo tupo.
"Čije je?" upitao je Stanko.
"Nečije mora biti", rekao je Ivica.
"Može biti naše. Nitko se neće protiviti... ako ne vidi", predložio je Franjo.
"To sam i ja pomislio. Zavrtjeti ga možemo kod mene, u stražnjem dvorištu... za ražanj je ko bog. Zalit ćemo ga pivom."
Ako je jare bilo mirno, nije bilo bezazleno. Stanko, Josip, Ivica i Franjo odjednom su shvatili da ga obasjava nekakva svjetlost. Prva javna svjetiljka svijetli sedam kuća dalje, ovaj dio ulice je u mraku, samo je jare osvijetljeno. Stali su pored njega i ukipili se. Gledali su jare, a ono njih.
"Franjo, ono svijetli", šapne Ivica, što se u posvemašnjoj tišini itekako čulo.
"Vidim, ne viči", počeo je Stanko drhtati.
"Za mnom", skrene Josip na pločnik pokušavajući zaobići jare.
Jare je i dalje svijetlilo. Oko njega svjetlo, oko svjetla mrkli mrak. Sjalo je na ulici poput velike luči.
Franji se podigla kosa na glavi. Omamljenost je nestajala, a strah se povećavao. Sva su četvorica žurila što su više mogla.
"Znam ja za to... stane na sred puta i ne pušta nikoga... bilo je i onih koji su čekali i do zore", dahtao je Stanko. Zbog reume u koljenima teško je pratio ostale.
Ivica je nekoć slušao o tome kako se svjetleća stoka znala pojaviti na cesti ili u pustom polju, ali i na uskom puteljku gdje je ne možeš zaobići. I moraš se vratiti ili čekati zoru. Životinja samo stoji i svijetli. Mnogo je bilo takvih priča, sjetio se Ivica.
Dvije kuće dalje Stanko se osvrne i reče:
"Nema ga. Otišlo je."
I ostali su se osvrnuli, i zaista ničega nije bilo osim mraka. Laknulo im je pa požuriše dalje. Stigli su do dvorišnih vrata sljedeće kuće.
Čulo se otvaranje vrata. Svoj četvorici je odlanulo pri pomisli da ima još nekoga živog na ovome svijetu. Barem zbog jadanja ako ni zbog čega drugoga. Josip reče onome iza vrata:
"Prijatelju, jesi li ono vidio?"
Vidjela se svjetlost iza dvorišnih vrata, zatim su provirili kratki roščići i glava. Na kraju je izašao cijeli jarić. Nije svijetlio ni jače ni slabije nego prije. Kada se okrenuo prema njima, trojica su se priljubila uza zid kuće, a Ivica je stajao podalje. Jarčić je okrenuo prema njemu glavu, pogledao ga prokletnički i podigao se na prednje noge. Josip se nekako pribrao i povukao Ivicu za rame prema zidu.
Jarčića to kao da zbuni, tako su oni doduše mislili, jer se svijetleći odmaknuo od njih. Oni su ostali priljubljeni uza zid. Životinja dođe do Franje, onjuši ga i primakne mu se.
Franjo je spustio ruke, šake prilijepio uza zid, nabivši se još jače unazad. Jare mu priđe još bliže i obasja ga svojim svjetlom. Franjo je osjetio hladnoću toga svjetla, premda se činilo da je vrelo, bar je tako izgledalo. Franjo se bojao znatno više nego ostali, što je čudovište osjetilo pa se i odvažilo da ga dodirne. Franjo se zgrozi i stisnutom šakom, a imao je šake i pol, raspali ga po njušci. Istodobno je osjetio i toplinu dlake i tvrdoću mesa.
Uhvatio se za glavu i od straha zavapio. Osjetio je njegovu moć.
Malo ga je smirio Ivica:
"Hej, ti si ga odalamio po glavi!"
Zatim je Josip dodao:
"Nestalo je, Franjo, nestalo je."
Svi su tresli glavama, Franjo najviše. Pogledao je ispred sebe. Svjetleće jare je nestalo.
"Da čovjek ne povjeruje", uzdahnuli su.
Brzo su krenuli prema Stankovoj kući. Ivica je otišao doma, a Josip i Franjo su uz kavu dočekali zoru u Stankovoj dnevnoj sobi.
* * *
Franjina supruga Jula čekala je muža do jedanaest navečer. Zatim je zaspala misleći kako će muž doći oko jedan, nakon zatvaranja “Tokija”. Brinula se jer Franjo nije pio otkako se izliječio prije jedanaest godina u svojoj četrdesettrećoj godini. Što ga dulje nije bilo, to se više ljutila. Predugo je patila zbog njegovih provoda. Ljutila se što odlazi tamo i gubi vrijeme. Ako ona ostaje u kući, može i on. Zbrajala je i oduzimala koliko je puta morala izvlačiti Franjino tijelo iz blata. Prodavala je krumpir i luk da plati račun za struju i nadničarila. Propatila je puno s Franjom. Doduše, on se popravio, čak se i pomladio.
Prije mnogo godina Franjo je radio svašta. Uglavnom je bio kovač u tvornici ili je radio na željeznici. Dvije su godine živjeli u Sloveniji u Jesenicama. Imaju troje unučadi, dvoje od kćerke i jedno od sina.
Njihova je kuća u predgrađu. U tome je dijelu grada malo kuća bilo sazidano prije 20-25 godina. Njihova je kuća stara, napravljena je od nepečene opeke. Franjo je sazidao i kuhinju u dvorištu nasuprot kući, dogradio kovačnicu i svinjac. Zadnjih godina su hranili tek pokoje prase, da se nađe malo mesa u zamrzivaču.
Čula je u snu otvaranje dvorišnih vrata. Oči joj je ispunio dan, a to je začudi. Pogledala je na sat i vidjela da je pola šest. Franjo je otišao u novu kuhinju u dvorištu. Ona bi obično odlazila k njemu i vikala na nj, ponekad bi ga skinula i smjestila na kauč.
Ovaj put, suprotno običaju, odjenula se i umila se u staroj kuhinji u kući pa onda otišla k njemu u dvorište. Prvi mraz je ostavio traga po travi. U kuhinji je pucketala vatra, što ju je začudilo. Franjo je sjedio na stolcu i motao cigaretu. Bio je potpuno trijezan. Nije li bio kod neke, pitala se žena. Gdje bi, na posljetku, bio, bilo pijan bilo trijezan. No on nikada nije ganjao druge žene.
"Što je bilo ?" hladno ga upita, još uvijek ljuta na njega, "Gdje si bio?"
Franjo spusti glavu, uhvativši se rukama za kosu, dok mu je cigareta gorjela među prstima.
Bez svađe i režanja šapne:
"Sad me raspali po glavi, radi što hoćeš, briga me. Mene je Bog kaznio."
"Puhni", naredi ona sagnuvši se. Namirisala je alkohol i zaključila da priča gluposti. No oči su mu bile bistre. Ako je pijan, malo je popio.
"Bog će te kazniti, znači", krenula je prema štednjaku da mu isprži jaja.
Franjo se okrenuo prema njoj.
"Nisam puno popio. Ostao sam cijelu noć kod Stanka."
"A on je trijezan, jel? Zašto ga je žena ostavila? Sigurno joj je dobar."
"Bili su i Joza i Ivica... kad smo vidjeli ono."
"Koje ono?" pitala je Jula.
"Znaš ono na cesti... ono što zna stajati noću..." izbjegavao je pravu riječ.
"Ti si ipak pijan", reče ona očekujući Franjin izljev gnjeva.
On zavrti glavom, spusti ramena i zašuti. Potom kroz zube izusti:
"Vidjeli smo zlatno jare."
"Što?" pitala je ona.
"Svijetlilo je nasred ceste, tamo kod majstora Gerbera. Svi smo vidjeli. Išlo je na nas... znaš kako svijetli", meškoljio se, ponovo proživljavajući strah.
"Ti si lud", rekla je i zašutjela. Franjo je pojeo jaja i otišao leći.
Oko jedanaest, kada se probudio, želio je odvesti ženu kod Josipa. No sjetio se da Josip to neće priznati u društvu pa odluči dovesti ga kući. Otišao je prijeko u kuhinju. Na vratima Jula mu se objesila oko vrata. Bezuspješno se branio. Ona mu reče:
"Bio je Joza prije jedan sat. Sve mi je ispričao."
"Eto, jesi li čula? Svome mužu ne vjeruješ", zagrlio ju je.
"Nisi mi rekao da si ga udario."
"Ne bi mi povjerovala", reče on pa zašuti.
Ispitivala ga je o svemu, a on je vješto izbjegavao razgovor o tome koliko je popio. Josip ga je zamolio da šuti o tome, tako je bar Jula rekla.
"Idem u poštu platiti račune", uze iz ladice ček za struju i račun za porez na zemlju.
"Koliko još imaš?" upitala ga je.
"Ne puno", reče on pa pobjegne iz kuhinje, bojeći se njezina zapitkivanja. Za režije će imati, ali što će s ostalim računima? Sinoć je potrošio lijepe novce, a mirovinu može očekivati tek za dvadesetak dana. Bolje da ne razmišlja o tome.
Lijepo je bilo šetati po suncu. Dan je odnio brige. Bio je sretan zbog toga pa je ženi kupio kekse. Popodne je svratio do Josipa. Uspio je dobiti posao: jedan iz Gupčeve ulice naručio je ukrase za dvorišna vrata. Sve je krenulo lijepo izuzevši zlo sjećanje na jare.
Sljedeća je noć počela mirno. Tek oko ponoći nešto je ušlo kroz vrata i prozore. To ljudi obično opisuju kao silu. Po svojoj prirodi nevidljiva noću, ali vidljiva danju. Ali po danu se nije mogla pojaviti. Bila je to sila, dakle.
Prvo se orijentirala. Nalazila se u kuhinji. No imala je sila svoj cilj. Morala ga je vidjeti i pobuditi njegovu pozornost. Samo je to morala. Oboružana planom, iskrenim željama, potrebnim moćima i jasnim ciljem, krenula je k njemu u spavaću sobu. Prvo je, za svaki slučaj, spustila kantu vode na sred sobe. Zatim se došuljala do kreveta. Franjo je spavao dubokim snom. Jula je hrkala.
Vrućina se prenijela na Franju. Nenametljiva vrućina, pravi policijski doušnik, uvukla se i sušila grlo spavaču. Uskoro je ožednio. Grlo mu je bilo suho, što je izazvalo teške snove. Franjo je sanjao kamenjar i žeđ.
Prskala ga je zatim vodom. On je kapljice vode doduše osjetio, što ne znači da ih je mogao i opipati. Prve kapljice pale su mu na brkove i kapke, i on se počeo polako buditi. Zaklonio je lice rukama, no ni one ga nisu mogle obraniti od kapljica. Pokušao je dvaput obrisati lice. Lice je bilo suho i to ga napokon razbudi. Ustao je iz kreveta. Ona je predvidjela, žedan je.
Sila se povuče u kuhinju. Odatle je gledala Franju.
Franjo nije mogao zamisliti kakovim ga ona vidi. On je njoj bio predivan. Obasjavalo ga je snažno svjetlo dviju zraka koje su mu izlazile iz obrva. Nalikovao je na Sotonu, toliko je bio lijep. Na kraju krajeva, on je dodirnuo Sotonino jare.
Suprotno nadanjima Franjo je odmah našao kantu. Zlosila se nadala da će je tražiti. I Franjo se čudio. Zatim je vodu vratio na svoje mjesto.
Kada se vratio u krevet, ona dohvati kantu i odnese je na sredinu sobe. Kanta je bila teška pa ju je umalo ispustila. Prenijela ju je na prag te se malo igrala s njom. Najljepše se osjećala kada bi im se oči srele. Znala je da Franjo gleda kantu, no ona je osjećala milinu od toga pogleda. Svjetlosni rogovi su se dobro vidjeli. Zabio je glavu u jastuk i dobro se pokrio.
Ona je, zajedno s kantom, došetala do kreveta. Osjetila je privrženost prema ovome starcu.
Franjo je drhtao, osjećajući njeno prisustvo. Polako se posteljina namakala znojem.
Drhtao je. Zadivljeno, gledala ga je tako petnaestak minuta. Njemu je to potrajalo vječno. Ona je osjetila blizinu jutra, uzela je kantu, vratila je na mjesto. Zatim je, istim onim putem, izašla van.
* * *
Ustao je i skuhao kavu. Bilo je pola jedan. Loše vrijeme za razmišljanje. Trebalo je prekinuti one ispade, a znao je i kako. Pio je kavu u kratkim gutljajima čekajući da se Jula probudi. U međuvremenu je skočio do tajnog mjesta po nešto prilično važno. Zatim je čekao u sjećanju na dva protekla susreta. Dvoumio se koji je gori.
Kada se žena probudila, on je umorno pogleda. Sve joj je bilo jasno. U svih prošlih godina braka naučili su razumjeti se bez riječi. Ovaj put nije znala što se zbilo, no slutila je da je nešto strašno. Prešutjela je pitanja koja je željela postaviti. Razmišljala je o tome treba li ga ponuditi rakijom. Zatim se sjetila koliko se borila protiv toga te joj bi smiješno, no nakratko. Lijepa riječ ovdje ne pomaže, odbacila je i tu misao. Sjela je pored njega pokušavajući suosjećati sa strahom i mukom koji su tištili njezina muža. Pogledala ga je i upitala:
"Da odemo kod vračare?"
"Ja ću sam", reče joj i izvadi tri novčanice iz džepa.
"Već si se sjetio", uzela je te novčanice. Dvije od sto, jedna od pedeset njemačkih maraka.
"Trebao si uzeti još, možda ti zatreba. Tko zna koliko će to stajati."
"Mislio sam i ja, ali bolje je ovako. Odnijet ću joj ako bude trebalo."
Smjesta je krenuo k Magdaleni, tako se naime vračara zvala, a živjela je na kraju grada i bila prilično cijenjena. Pričalo se da je vještica, da leti na metli i tako to. Premda je zarađivala golem novac živjela je u staroj kući s nepopločanim dvorištem. Franjo je nikada prije nije trebao, tako da se nije ni obazirao na priče. Ipak, priznavali su joj vještinu
Došao je kod nje poslije osam. Grad nema gradski prijevoz i teško ga je propješačiti. Ulica je jutarnje tiha, samo vrapci i vjetar. U ulicama izvan središta još je mirnije. Djeca su otišla u školu, radnici na posao, neradnici spavaju. Otvorio je drvena vrata na ogradi i viknuo:
"Gazdarice, gazdarice!"
Bilo mu je malo neugodno. Prvi put je došao ovamo.
"Ti si Franjo kovač?" upitao ga je neki mladić izlazeći iz kuće.
"Da, ja sam. Trebam gazdaricu", ljubazno se nasmiješio Franjo krenuvši prema momku.
"Mama je rekla da vas ne pustim. Franjo kovač ne može, tako je rekla."
Franjo je pogurnuo kapu prema potiljku te se počešao po ćeli. Nije mu bilo jasno zašto ga neće primiti. Razmišljao je o tome da raspali balavca po njušci. No samo je upitao:
"Zašto? Zovi majku."
"Ona je svoje rekla. Ne možete ući. Ima razloga."
"Mali, ne je..." izderao se na njega.
"Ako ja moram unutra, onda moram. Kamo da idem? U Kobaš? Kamo, pitam te."
S prozora se čuo glas. Magdalena je sve slušala iza zavjese. Rekla je:
"Nemojte se svađati. Andrija, dovedi čovjeka do prozora."
Prišli su sasvim blizu niskom prozoru. Još je bilo toplo vrijeme, vidjelo se po komarniku, gustoj mreži pričvršćenoj preko prozora. Komarnik i zavjesa skrivali su ženu. Učinilo se Franji da mu je okrenuta leđima. Rekla mu je:
"Dobar dan, majstore. Ne ljutite se na mene. Ući nećete, to ne mogu dopustiti."
"Platit ću vam. Imam novaca."
"Znam što vam je, majstore. Toga se teško osloboditi. Ljudi često dolaze ovamo zbog toga... Vi ste dirnuli ono jare", završi ona.
"Nisam!!!" ispuca odmah.
"Ne laži", reče Magdalena. "Nitko mi ne mora to reći. Imaš trag... to se vidi... Ne pitaj zašto, nitko ti neće reći."
"Kako?" pitao je Franjo.
"Majstore," reče ona nekako tužno i nastavi pokušavajući biti stroga, "savjetujem vam nešto: kada dođe noć, sklonite se u kovačnicu. Tu vam nitko ne može ništa. Žena vam može biti spokojna, nju ništa neće. Samo je sklonite ako počne suđe letjeti... Držite se kovačnice, molim vas."
"Što će to biti s mojom ženom?"
"Slušajte, sve je u redu. Ono vas želi. Vas, ponavljam. Nitko neće stradati... Držite se kovačnice, vi ste kovač", uzdahnula je. Počela je moliti, više plačno nego dostojanstveno.
"Idite odavde, idite."
Potom se obratila svome sinu:
"Sine, uđi. Ostavi majstora, molim te."
Zatim je rekla Franji:
"Idite majstore. Ja vam ne mogu pomoći."
Franjo je ostao sam u dvorištu. Gledao je u komarnik. Ona je i dalje sjedila. Čekao je usred tihog dvorišta. Iz kuće se čula tišina. Vrapci su cvrkutali, oblaci putovali plavim nebom. Sve je ostalo mirovalo. Franjo je gledao okolo. Sve je u tom dvorištu mirovalo. Izašao je na ulicu. Došao je doma i sve ispričao ženi. Jula je plakala i plakala. Franjo je otišao po Josipa. Vratili su se brzo. Čim je ušao, Josip je stao tješiti Julu:
"Daj, ne plači. Netko će drugi pomoći."
"Tko će pomoći? Odbit će ga svaka. Da bar niste lutali noću. Prokleti smo svi od reda. Sve zbog vašeg pijančevanja. Pa znala sam kako će se to završiti. On mi cijeli život krv pije s tim svojim lokanjem, sad je i vrag u kući... Ti i tvoje piće!" vikala je ona.
Franjo je uzdahnuo preslab da se svađa. Rekao je Josipu:
"Ona će spavati kod tebe. Neka se smiri."
Jula je ridala i nešto mumljala. Izlazeći iz kuće, Josip reče:
"Prenijet ćemo stari krevet iz kuhinjice u kovačnicu. Moramo pomaknuti nakovanj."
Vani, u dvorištu, Franjo je upitao Josipa:
"Trebao sam je pljusnuti, što misliš?!"
"Stvarno se izvikala. Mora da joj je teško kad je takva."
"U pravu si. Mnogo je propatila u ova dva dana... pomogla mi je puno. Uglavnom samo vikom. To joj ne mogu dopustiti. Bolje joj je da šuti dok ne ode k tebi."
Brzo su uredili kovačnicu. Krevet su stavili uza zid. Potom su ušli u kuću. Jule nije bilo, otišla je k Josipu. Cijeli dan će tamo ostati. Franjo nije htio otići po nju.
Prije večeri popio je malo rakije. Kako ni to nije moglo popuniti prazninu zbog Jule, otkloniti strah i neodlučnost, Franjo je počeo kovati one ukrase za vrata. Malo je zviždao, puno radio. To je pomoglo.
Tu večer je upamtio. Došla mu je kobila u kovačnicu, iako su vrata bila zaključana, bijela poput vapna i sa žeravicama umjesto očiju. Kobila se više plašila nego on. Potkovao ju je jer se plašio zla. Dočekao je jutro sjedeći, lupajući lijeno po nakovnju. Nije se mogao napiti, nije mogao spavati, zlo je naviralo i zagorčalo mu cijeli život.
Oko šest ujutro vidio je svoju ženu na prozoru. Pokušala je ući u kovačnicu. Franjo je potpuno zaboravio na to da kroz zaključana vrata ulaze samo bijele kobile.
"Otvori, otvori, Franjice. Užas je kod Joze, užas."
On je otvorio, a Jula se zabila u njega. Bila je prestravljena. Neprestano je vikala.
Smirio ju je nakon desetak minuta, pa je brzo otišao do Josipa. Ona je odlučila ostati doma, jer joj se to učinilo sigurnijim.
Vrata Josipove kuće bila su otvorena, hladnoća se širila hodnikom. Spavaća soba je bila desno, pored dnevnog boravka. Iz kuhinje izađe Josip. Uzeo je Franju za ruku i stiščući je, odvukao ga u spavaonicu.
Tamo je ležala njegova Anica. Izgledala je umorno. Franjo je pogledao plahtu i to ga je potreslo. Sve do sada i konj, i jare, i kanta bili su obični u usporedbi s prizorom koji je upravo gledao.
Donji dio kreveta bio je umrljan krvlju, zacijelo Aničinom.
* * *
Kada je izjurio iz kuće, osvrtao se po ulici. Radoznalci nisu navirali, što je dobro. Iz daljine je dolazio crni Mercedes. Zaustavio se pred njim. Franjo se saže s mukom i ugleda Magdalenina sina. Otvarajući vrata, momak mu reče:
"Mama me šalje. Uđite, moram vam nešto reći."
Franjo je sjeo bez pogovora. Možda vračara zna izlaz. U svakom slučaju, poslala je po njega.
"Dobro ste ono izveli, rekla je mama", pohvali ga on.
"Ona zna?" upita ga Franjo.
"Ona sve zna. Toliko zna da vas nije htjela pustiti u kuću... ni sad nećete ući. Vozit ću vas uokolo."
"Što je to sa mnom? Ono jare?" pitao je dalje Franjo.
"Baš to. Ono ima neku silu, valjda silu Nečastivoga. Ono se zna pojaviti u ovo doba, ali se još nije dogodilo da ga je netko dodirnuo. Mama kaže da posjedujete neke moći koje privlače vještice. Mama zato zazire od vas... Ona se nikada nije zavještičila."
"Koje su to moći?" upitao je Franjo. "Neke posebne?"
"Ne znam. Ni mama ne zna. Valjda svijetlite ili tako nešto. Zato vas je vještica i željela. Valjda je s vama jača ili tako nešto... ne znam."
"Ona je bila svaki put?" upitao je Franjo.
Sada već nešto zna. Dakle, jarić je uzrok, a sve ostalo djelo je jedne žene.
"Pretvaraju se u razne životinje, nevidljive su, svašta znaju. Nekada su užasno slabe, pogotovo ako se pretvore u nešto veće... No, sada je dobro, bar privremeno. Ona vam više neće dosađivati. Fino ste to izveli. Mama kaže svaka čast", govorio je Magdalenin sin zaustavljajući auto pred Franjinom kućom. Izvadio je nešto iz džepa.
"Vi ste pravo čudo. Zato vam mama šalje ovo", i izvadi novčanicu od petsto maraka.
Franjo i Jula su za života prištedjeli sedamsto maraka. Ovo je velika svota.
"Mala pomoć, znam, teško je."
Franji se opet smrkne pred očima. Sad ga i vračara želi. Prestar je on za to.
"Dobro. Pozdravi mamu", uze novac i izađe.
Stao je pred dvorišna vrata, izvadio upaljač i zapalio novčanicu. Gorjela je zelenkasto-plavičastim plamenom.
I ovo je vračka, pomisli Franjo.
Kada je novčanica izgorjela, ušao je u dvorište. Morat će Juli štošta objasniti.
* * *
Prvo je bilo jare pa onda se neka vještica nalazila blizu Franje. To je Franji zagorčalo život i nagrizalo ga. Nije ga ni vračara htjela primiti. Zatim mu je u kovačnicu došla kobila koju je potkovao jer je ona tako htjela. Ujutro se zatekao u kući susjeda Josipa. Obojica su ušla u spavaću sobu.
Josipova žena Anica ležala je na krevetu pokrivena plahtom. Josip je nije ni pogledao, a Franjin je pogled dospio do krvave posteljine.
"Što je bilo?" upitao je Franjo.
"Jesi li ti sinoć potkivao onu kobilu?" upitao je Josip.
"Kako znaš?" upitao ga je Franjo.
"Rekla mi je Anica", odgovorio je Josip.
Josip uzme plahtu i otkrije Aničine noge.
Bile su potkovane.
Franji je sada sve bilo jasno.
Užasnuo se.
"Nakon trideset godina braka shvatio sam da je moja žena vještica", reče Josip.
"Ne razumijem. Da odem po popa?" upita Franjo bezbojnim glasom.
"Idi. Ovo je moja nesreća."
"Moram ostati."
"Idi! Idi, Franjo! Pusti me", skočio je Josip.
"Idem, doći ću poslije."
"Dobro. Sada me ostavi."
Anica je šutjela. Mislila je samo na ono divno vrijeme kada ju je Franjo, obilježen Sotoninim jaretom, potkivao. Tada se nije pitala što će biti kada se kopita pretvore u stopala, niti se sada pita što će biti kada svi saznaju da je vještica.
Nije otvarala oči. One su ionako bile bez zjenica, prave žeravice iz pakla.
Franjo je izašao van. Na ulici nije bilo nikoga, susjedi se nisu okupljali. Bolje je tako.
Ulicom je dolazio Mercedes. Zaustavio se.