TIJELO
Načelnik se jednim žiletom brijao samo mjesec dana. Jednom davno je gledao na televiziji prilog o Amerikancu koji se jednim jedinim žiletom brijao pune dvije godine. To nisu prikazali, ali Amerikanac je sigurno imao oštrač žileta. I načelnikov otac ga je imao. Neki metalni pravokutnik koji je bio sastavni dio očevog pribora za brijanje smještenog u drvenoj kutiji. Na poklopcu je bila nalijepljena slika nekog primorskog gradića. Kojeg? To ni otac nije znao.
Nakon očeve smrti kutija je ostala, ali oštrača u njoj nije bilo. Sigurno ga je otac nekom poklonio. Načelnik se raspitivao među očevim prijateljima i rođacima. Ne, nitko nije imao oštrač za koji je načelnik bio spreman dobro platiti.
Načelnik je pitao i crnoburzijance (nisu se bojali da bi ih prijavio, ta oni se godinama poznaju, u selu svatko zna svakog, a njemu su davali jeftinije). Svi se na to nasmijaše. Jedan reče:
- Oštrač žileta? Takvo nešto niko nema!... Zar je postojalo? Ko bi još i žilete oštrio? Ta mi smo potrošačko društvo!
Ali rat je. Sad je vrijeme velikog posta. Načelnik bi rado pustio bradu ali se ne usuđuje. Još kao student je probao pa odustao. Ispala nekako rijetka. Sporo mu raste. Možda bi sad bila gušća, ali dok ne bude na nešto ličila dugo bi izgledao neuredno. A načelnik makar i jednog sela ne smije biti neuredan niti jedan dan, a kamoli cijeli mjesec i duže.
- Ako je taj oštrač od metala - rekao je jedan švercer - onda se sigurno ne može nabavit. Na metalima se maksimalno štedi. Za oružje, naravno. Znate i sami da su se nekad zvona topila da bi se izlili topovi!
Znao je to načelnik vrlo dobro. Svakodnevno je na televiziji pozivano stanovništvo da u određenim sabirnim centrima predaju sve ono što im je izrađeno od kovine, a da im više ne treba. I sam načelnik je mnogo nepotrebnih i manje potrebnih stvari predao u želji da drugi slijede njegov primjer. I slijedili su.
- Ovi su žileti ostali od prije - reče švercer. - Inače se više ne proizvode. Mnogi i kad je potop žele pristojno izgledat, pogotovo političari... Bila bi glupost da se i žileti tope. To je mala količina, a radi se o nerđajućem čeliku. Zašto da vam se i to uskrati?... Neki su žileti poput ovih mojih poboljšani platinijem. Znate i sami da je platina tri puta skuplja od zlata! A ja ih dajem skoro džaba!
Načelnika je švercer počeo nervirati. Platio je ponuđenu cijenu i uputio se svojoj kući.
Kad je došao sjeo je u naslonjač i uključio televizor. Ni na zapadu ni na istoku ništa novo. Još jedno potpisano primirje koje se još jednom neće poštovati. Još jedan razgovor s vojnicima s prve linije fronte. Još jedan ratni spektakl. Načelnik pritisne na daljinskom upravljaču televizijski kanal susjedne, neprijateljske države. Kao da su se dogovorili. Skoro sve isto!
Načelnik ugasi televizor ne odgledavši vijesti s televizije do kraja. Protegao se u naslonjaču i tiho krenuo do kuhinje kako bi skuhao kavu. Kave je bilo dovoljno u prodavnicama. I to po cijenama kao pred rat.
* * *
Posljednje potpisano primirje prvi put je poštovano! I to čak cijeli tjedan. Nije se više čekalo. Potpisan je mirovni sporazum. Nasmijani predsjednici dviju susjednih država prijateljski su jedan drugom pružili ruku. Načelnik se začudio. Sve se to dogodilo silnom brzinom!
Načelnik je zakazao sastanak predjedništva mjesne zajednice. Trebalo je organizirati proslavu povodom sklapanja mira. I mnogo drugih točaka dnevnog reda trebalo je prijeći. Načenik je u spavaćoj sobi, dok je vezivao kravatu, zviždukao pjesmu o hrabrim braniteljima koju su nakon zaključenja mira izbacili iz programa svih radio postaja koje su se u selu mogle čuti.
Načelnika u zgradi mjesne zajednice sačeka uzbuđena tajnica:
- Gospodine načelniče traži vas jedna...
- Recite da danas nisam u mogućnosti nikog...
- Ali ona je...
- Tko me traži?
- Jedna starica. Kaže da vas treba. Ona je majka poginulog vojnika!
Tajnica nije uspjela zadržati suze.
- Možete skoknuti do kuće ako vam nije dobro.
Tajnica je stanovala u blizini. Kimnula je glavom. Ali prije no što je izašla starica je bila unutra, a za njom i visoki krupni muškarac.
"Možda drugi sin?", pomisli načelnik. "Ili zet? Susjed?
Načelnik kimne tajnici glavom. Ona izađe bez riječi.
Teško je načelnik staričine, suzama prekidane, rečenice mogao pratiti. Povremeno bi se zagledao u njezinog visokog prijatelja u nadi da će ovaj pomoći starici, da će sam objasniti što oni ustvari hoće. Ali ljudeskara ostade svo vrijeme nijem i nepokretan kao drveni kip.
Načelniku je ipak uspjelo a povezati niti. Staričin sin je poginuo i ona želi otkopati njegovo tijelo kako bi ga mogla kršćanski pokopati. Zna da se u blizini sela nalazi zajednička grobnica.
Za tu grobnicu je znao i načelnik. Ovo selo neprijatelj nije bio uspio okupirati.
Načelnik bi se sklanjao u podrum čim bi bila oglašena opća i opasnost kao i svi drugi stanovnici sela koji su bili ostali. Trećina njih je bila u izbjeglištvu. Osim žena i djece također i znatan broj vojno sposobnih muškaraca iako nitko od njih nije bio pozivan u vojsku niti je bila proglašen opća mobilizacija. No, borbenog djelovanja neprijatelja nije bilo.
Svega pet kilometara dalje vodila se velika bitka. O tome se govorilo u televizijskim emisijama. Ali broj mrtvih i ranjenih nije nikad bio izrečen. Samo je rečeno da nije utvrđen. Po selu se govorilo da je mnogo mrtvih vojnika pokopano u obližnjoj zajedničkoj grobnici.
- Gospođo ja ne znam gdje je ta grobnica - reče načelnik starici. - Ne znam ni da li uopće postoji.
- Naravno da postoji. I vi to znate!
- Ja vas ne bih smio tamo odvesti. A niti bih smio dozvoliti da se ijedno tijelo iskopa.
Starica poče ponovo plakati.
- Ne bih smio tamo ni otići...
Starica prestade plakati. Reče:
- Ni ne morate. Samo mi napišite dozvolu. Otići ćemo nas dvoje sami.
- Gospođo, ja nemam takvu dozvolu! - načelnik prvi put povisi glas.
Starica nastavi plakati.
- Nemam obrasca - objasni načelnik.
Starica prestade plakati. Zamoli načelnika:
- Napišite na običnom papiru. Bitan je vaš potpis i pečat.
- Ja to ne bih smio potpisati. Nisam ovlašten. Morate se obratiti policiji.
Starica nastavi plakati.
Tajnice još nije bilo i načelnik ispisa na kompjutoru i isprinta list u kojem se starici i njezinom pratitelju (nije ni pitao za njihova imena!) dopušta da "iskopaju tijelo njezinog sina iz zajedničke grobnice" (nije naznačio naziv njesta gdje se grobnica nalazi jer ga nije ni znao).
Starica je prestala plakati kad je načelnik udario pečat na papir, potpisao se i pružio joj. Dugonja je i sada šutio.
Izađoše ne zahvalivši ni pozdravivši.
* * *
Načelnik je ustao čim je svanulo. Brzo se odjeno i sjeo u svoj automobil. Uputio se istim starim putom kojim su se jučer uputili starica i gorila. Tim putom od početka rata nitko iz sela nije išao. Pričalo se da je put miniran.
"Ako su oni mogli proći, moći ću i ja", pomislio je načelnik.
Dok je vozio načelnik je najednom postao siguran da ta zajednička grobnica u šumi pored puta postoji.
"Starica i onaj njen šutljivko", pretpostavljao je načelnik, " iskopat će prvo tijelo na koje naiđu i ona će misliti da je to tijelo njezinog sina. Leš se vjerojatno ne može raspoznati. U istim uniformama svi su ti mladići isti. Svejedno je koga će otkopati. Dok se ne sastane nekakva komisija dok se ne donese odluka o iskopavanju, dok se ne skupe sredstva i ekipa koja će iskopavati proći će još mnogo vremena. Tek tada će da biti teško identificirati poginule jer će to biti sami kosturi!"
Načelnik zaustavi automobil pokraj šume.
"Šta ako su u šumi postavljene mine?", zapita se načelnik. "Ući ću tamo gdje su ono dvoje ušli!"
Došao je do tog mjesta slijedeći tragove. Pronašao je i otkopani pa zakopani hum. Prazan hum. Ali pronašao je i nešto što su oni zaboravili. Ruku. Ne ruku od mesa i kostiju već ruku od metala i plastike. Ruku robota. Robota kojeg će starica ne ponovo pokopati već dobro prodati.