Esej: Kurt Vonnegut (Žarko Milenić)

CRNOHUMORNI KURT VONNEGUT

 

Odavno me nije smrt nekog pisca tako potresla kao što se to ove godine dogodilo nakon vijesti o smrti Kurta Vonneguta. Zavolio sam njegovo djelo još od prije dvadeset godina kad sam prvi put pročitao jednu njegovu knjigu. Bio je to roman "Cat's Cradle" (1966) kojeg sam tada pročitao u srpskom prijevodu pod naslovom "Kolevka za macu".

Godine 2002. na Rikonu, konvenciji znanstvene fantastike u Rijeci održao sam predavanje "Kurt Vonnegut i znanstvena fantastika".

Vonnegut je rođen 1922. godine. Nakon Shortridge High School 1940, započinje studij na Cornell University. Iduće godine priključuje se vojsci.  Borio se u Drugom svjetskom ratu i bio  zarobljen od Nijemaca 1944. godine. Kao ratni zarobljenik doživio bombardiranje Dresdena što ga je nadahnulo za pisanje romana  "Slaughterhouse-Five". Od Vonneguta ćemo saznati malo poznatu činjenicu da je u Dresdenu poginulo više ljudi već u Hiroshimi.

  Vonnegut se vraća iz  Europe u travnju 1945. Potom studira u  University of Chicago i radi  kao izvještač za  Chicago City News  Bureau. Godine 1947. odlazi raditi u General Electric Corporation.

Nakon tri godine Vonnegut postaje profesionalni pisac u  1950. U proteklih pola stoljeća postaje jedan od najuglednijih suvremenih pisaca.

Vonnegutov prvi roman "Player Piano" je objavljen 1952. Nakon toga je napisao veliki broj romana,  više zbirki    priča, zbirki eseja  i intervjua te dramu "Happy Birthday Wanda June" i nekoliko scenarija. Godine  1965. predavao u  University  of Iowa Writer's Workshop  i podučavao pisanje u   Harvardu  1970. Dobitnik je nagrade M.A.  University of  Chicago. Više Vonnegutovih knjiga bilo je na listi bestsellera.

Na hrvatski jezik su prevedeni njegovi romani "Player Piano" (Mehanički pijanino), "Jailbird" (Zatvorska ptičica) i "Galapagos". Jedna priča iz zbirke "Welcome to the Monkey House" (Dobro došli u kuću majmuna) uvrštena je u "Antologiju američke pripovjetke XX. stoljeća" koju je priredio Mario Suško te ulomak iz romana "Cat's Cradle" (u SF magazinu "Sirius"). Kako sam već rekao taj roman je u cjelosti preveden  na srpski pod naslovom "Kolevka za macu". Roman "Slaughter-house Five" (Klaonica Pet) preveden je na srpski i slovenski jezik. Po njemu je 1972. snimljen istoimeni film u režiji Georgea Roya Hilla. Na slovenski jezik je preveden i "Brakfast of Champions" (Zajutrak šampionov). Ovaj roman je ekraniziran, kao i roman "Mother's night".

Htio sam zainteresirati nekog od hrvatskih izdavača za objavljivanje Vonnegutovog romana "Timequake" (1997), koji sam bio voljan prevesti, ali do toga, na žalost nije došlo.

To je fragmentarno pisan roman. Njegov sadržaj bi bilo vrlo teško ispričati. Jedna od niti koja povezuje pojedine fragmente je znanstveno-fantastična ideja o vremenskom potresu. Druga je njegova forma - roman je ispripovjedan u prvom licu od strane samog autora, ali njemu ne moramo slijepo vjerovati. Na početku romana Vonnegut napominje kako su svi likovi romana, živi i mrtvi, čista koincidencija. Mnoštvo osoba o kojima se govori spada u Vonegutovu užu i širu obitelj. Treća je izmišljeni lik Kilgorea Troutea, koji posjeduje izmišljene generalije (rođen je 1907., a umro 1981.) i neuspjeli je SF pisac švedskog porijekla.

Tko je Kilgore Troute? Ovaj Vonnegutov omiljeni lik pojavljuje se u mnogim njegovim romanima: "Slaughterhouse-Five", "God Bless You Mr. Rosewater", "Breakfast of Champions", "Galapagos" i drugim). Kilgore Trout piše veoma mnogo, ali njegove priče su objavljene samo u porno časopisima iako ono o čemu govore nema veze s pronografijom. U romanu "Breakfast  of Champions" možemo pročitati kako je Trout napisao 117 romana  i 2000 kratkih priča. Ali u "Timequakeu" stoji kako je "Trout prije kreirao karikature nego karaktere (...) Njegovo ogorčenje je usmjereno na takozvanu mainstream literature." U istom romanu Vonegut Troutea uspoređuje s Van Goghom. Van Gog je slikao slike kako bi uzdigao sebe "iako nitko drugi nije smatrao da one prokleto vrijede". To se isto odnosi na  Troutea i njegove priče i romane.

Za lik Kilgore Trouta Vonneguta je nadahnuo Theodore Sturgeon, znameniti pisac science fictiona. Kurt Vonnegut je to priznao  u jednom intervjuu. Sturgeon na engleskom znači jesetra, moruna. To je pseudonim. Troute znači pastrva. Kill znači ubiti i preuzeto je od kovanice "Killdozer" (buldožer ubojica), odnosno naslova jednog Sturgeonovog SF romana. Sturgeon nije pisoa samo znanstvenu fantastiku ali je po njoj najpoznatiji.

Kilgore Trout, piščev alter ego, bi trebao biti po autoru parodija samog Kurta Vonneguta. I ne samo njega već svih science fiction pisaca. Za science fiction mnogi izdavači smatraju da je smeće, ali autori ovog literarnog žanra ipak šalju svoje priče u razne časopise u nadi da će biti objavljeni. I Vonnegut je isprva slao ali i objavio svoje SF priče u raznim (kako SF tako i drugim) časopisima. On je nastojao izbjeći Trouteov usud i u tome je uspio.

Prisjetimo se kako su neka Sturgeonova djela kič,  poznata je njegova izjava kako 70 posto  znanstvene fantastike čini šund (po Stanislawu Lemu čak 90%!), ali i svake druge ljudske djelatnosti. Vonnegutovu zbirku SF priča "Canary in a Cat House" (1961) kritičari ubrajaju u SF te romane "Player Piano", "Sirens of Titan" (1959) i "Galapagos", a djelomično i "Cat's Cradle", "Slaughethouse Five" i "Timequake". Vonnegut nije imao ništa protiv da prijevod romana "Cat's cradle" izađe u negdašnjoj beograskoj SF biblioteci "Kentaur".

Vonnegut je 1965. objavio esej "Science fiction" u časopisu New York Time Book Review". U povodu njegovog prvog (po mnogima i najboljeg) romana "Player Piano", on se čudi kako ga kritičari svrstavaju u SF. Tvrdi: "Ja sam napisao roman o životu, o stvarima koje nisam mogao ne vidjeti i ne čuti u Schenectadyju, vrlo stvarnom gradu nespretno smještenom u užasnu sadašnjicu. Bio sam uvredljivo svrstan u ladicu "science fiction" i rado bih iz nje izašao naročito stoga što mnogi ozbiljni kritičari obično smatraju da je ta ladica ono visoko bijelo postavljeno u toaletu."

U svom eseju Vonnegut naziva SF pisce sektom koja će se kad tad raspasti, a sve više će pisci "mainstreama", odnosno glavnog toka (kako SF pisci nazivaju one "ozbiljne") u svoja djela ubacivati znanost i tehnologiju. Ipak ne može se poreći da je "Player piano" antitutopija. U svijetu toga romana sve je kontrolirano od strane strojeva a, kako kaže kritičar Lawrence Broer, ti "strojevi nisu dalje kontrolirani od ljudi već od drugih strojeva." Ovo je antiutopija kao i "Brave New World" (Krasni novi svijet) Aldousa Huxleyja koji je smatrao SF neozbiljnom litaraturom i nije volio, kao ni Vonnegut da ga trpaju u tu "ladicu". Ali Vonnegutovom romanu "God Bless You Mr. Rosewater" (1965) naslovni lik, otkačeni filantrop, kaže skupini SF autora na jednoj konvenciji: "Volim vas, kujini sinovi (...) vi ste jedini koji govorite o stvarno užasnim stvarima koje dolaze (...) vi jedini dovoljno vodite stvarnu brigu o budućnosti, jedini zapažate što nam strojevi čine, što nam ratovi čine, što nam gradovi čine, što nam velike jednostavne ideje čine, što ogromni nesporazumi, greške, nezgode i katastrofe čine. Vi ste jedini koji dovoljno komično očajavate nad vremenom i razdaljinam bez ograničenja, iznad misterije kako nikad nećemo umrijeti, iznad činjenice da smo upravo sada zavisni hoće od toga li biti svemirskih putovanja u idućih milijardu godina i hoće li doći Raj ili Pakao."

Naslov roman "Timeqauke" počiva na standardnoj SF ideji kako je vrijeme krenulo unatrag. Od 13. veljače 2001. kalendar se vraća deset godina unatrag na 17. veljače 1991. Od tada svatko je na ovom svijetu osuđen ponoviti svoj desetogodišnji dio života u cjelosti.

Ali Vonnegut nije cijeli roman bazirao na ovoj zamisli kao što bi to učinio standardni pisac znanstvene fantastike. No ova zamisao je i te kako iskazana na formalnom planu. Vonnegut se često vraća svojim pripovjedanjem u prošlost, skače iz vremena u vrijeme s teme na temu. Sjetimo se njegovog romana "Slaughter-house Five" ("Timequake" mu je najsličniji), kojeg su kritičari nazvali "nevjerojatnom tralfamadorianskom bajkom o ratu i vremenu koje teče naopako". U tom romanu glavni junak Bill Pilgrim (doslovno - hodočasnik) putuje kroz vrijeme i prostore i nalazi se sad u Dresdenu kad je bio bombardiran 1945. godine (biografski elementi), sad na planetu Tralfamadore. Ovaj planet se spominje i u romanu "Sirens of Titan" i u "Timequakeu". O Dresdenu je riječ i u romanu "Bluebeard" (Modrobradi), te u "Timequake". O Hiroshimi u "romanu "Cat's cradle".

Sam Vonnegut kao da piše ono što je već napisao, prežvaće (naziva svoj roman "stew" - kaša). Pred nam je deja vu, ali opet na sebi svojstven duhovit i ciničan način. Kako sam autor kaže "Timequake je spasavajući posao, ponovno nastajanje najboljih dijelova neobjavljenog roman koji nije ni napisan."

 Vonnegut u predgovoru napominje kako je ovo njegov posljednji roman. Osjeća se kao kitolovci Hermana Melvillea "koji nisu više govorili. Oni su rekli apsolutno sve što su imali reći." Još dodaje: "Ja sam ono što zovete brbljavcem. Ti kitolovci su bili okruženi malim slušateljstvom, s 20 drugih ljudi na moru za dvije, tri godine. Ja imam novo sušateljstvo stalno. Govorim  iste šale i vidim da jednako prolaze." Na žalost ovo je doista bio Vonnegutov posljednji roman.

Možemo nazvati "Timequake" (izraz preuzet iz drame "Povratak Metuzalemu" G. B. Showa) Vonnegutov sažetak svega što je prethodno napisao.

Bez vodeće priče roman "Timequake" je, kako ga naziva kritičar Bob Minzesheimer "tužno autobiografski", ali kao i prethodni Vonnegutovi romani (crno)humoristični.

Vonnegut u ovom romanu najviše govori o svojoj obitelji i svojim srodnicima. O pokojnoj prvoj supruzi i bratu, o majci koja se ubila, o sinu Marku, djedu Lieberu, ujaku Alexu...

"Timequake" je pravi primjerak postmodernističkog romana. Dok realist prikazuje svijet kao cjelinu, modernist je razara, a Vonegut se, kao drugi posmtodernisti, igra krhotinama. Ovaj roman je tako zanimljiv kolaž biografskih podtaka, citata, razmišljanja, esejističkih pasaža, stihova (ovdje ih ima manje no u ranijim Vonegutovim romanima), crteža... Kritičarka Valerie Sayers naziva Vonneguta "word cartoonist" (onaj koji crtane filmove gradi riječima).

Osim stvarnog Vonneguta i izmišljenog Troutea ovdje možemo pročitati misli i drugih pisaca poput njegovih bliskih mu suvremenika Josepha Hellera i Williama Styrona. Od SF pisaca srodni su mu Robert Sheckley, Sam Lundwal, Stanislaw Lem i braća Strugacki. Kritičar Robert Scholes napominje kako je Vonnegut "vulgarni sentimenatalist kao Dickens. On je također grubi humorist kao Twain." Njegov crni humor uspoređuju s onim u Aristofana, Celinea, Biercea, Swifta, Rabelaisa, Wellsa...

 Od starijih pisaca u romanu "Timequake" Vonnegut spominje Hamingwaya, Heinricha Böla, Nathaniela Hawthornea, Mary Shelley...

Zanimljiva su i Vonnegutova razmišljanja o sudbini pisca. Tako je on, pisac, pitao jednog urednika i literarnog agenta: "Kako završiti priče bez ubijanja svih likova" - Glavni junak se uspenje na konja i jaše ususret zalasku sunca." Mnogo godina kasnije isti urednik će se ubiti sačmarom od kalibra dvanaest."

Od Vonegutovih zanimljivih razmišljanja naveo bih jedno. On duhovito smatra da je Bog muškog spola Sotona ženskog. Bog je načinio čovjeka i ženu kao minijature njega i Sotone. Sjetimo se kako je u romanu "Cat's Cradle" njegova satirička oštrica usmjerena k religiji.

Slažem se s mišljenjem kritičara kako je Vonnegutov prvi roman "Player Piano" ostao i najbolji. Nadam se da "Timequake" ipak neće biti njegov posljednji roman. Ali jedan od ponajboljih u opusu ovog značajnog pisca ostat će sigurno.

Američki pisac Kurt Vonnegut je 1965. objavio esej "Science fiction". U povodu njegovog prvog romana "Mehanički pijanino", on se čudi kako ga kritičari svrstavaju u znanstvenu fantastiku. Tvrdi: "Ja sam napisao roman o životu, o stvarima koje nisam mogao ne vidjeti i ne čuti u Schenectadyju, vrlo stvarnom gradu nespretno smještenom u užasnu sadašnjicu. Bio sam uvredljivo svrstan u ladicu "science fiction" i rado bih iz nje izašao naročito stoga što mnogi ozbiljni kritičari obično smatraju da je ta ladica ono visoko bijelo postavljeno u toaletu." U svom eseju Vonnegut naziva SF pisce sektom koja će se kad tad raspasti, a sve više će pisci "mainstreama", odnosno glavnog toka (kako SF pisci nazivaju one "ozbiljne") u svoja djela ubacivati znanost i tehnologiju.

 

(2007)