osetih sunce
osetih more
osetih pesak
nikada lepši nisam bio
nikada pametniji arhivar
vlažne suštine strasti
toplih svetova slasti
zovu me Ksifias
bojažljivo odveć Gladius
bojažljivo odveć Gladius
VizantOr* biohemije časti
♦♦♦
Šamananđeo*
drugog nekog imena
ovaj sam Grad
davno pao na proleće bola
arhivar nemogućeg
arhivar nepostojećeg
iz Mirastralija galaksije
sa planete Zelena Bara
sve zarad oslobađanja ljubavi
što ljubav poezijom ljubi
mir svetova dušom što stvara
♥♥♥
Priča: Tijelo (Žarko Milenić)
TIJELO
Načelnik se jednim žiletom brijao samo mjesec dana. Jednom davno je gledao na televiziji prilog o Amerikancu koji se jednim jedinim žiletom brijao pune dvije godine. To nisu prikazali, ali Amerikanac je sigurno imao oštrač žileta. I načelnikov otac ga je imao. Neki metalni pravokutnik koji je bio sastavni dio očevog pribora za brijanje smještenog u drvenoj kutiji. Na poklopcu je bila nalijepljena slika nekog primorskog gradića. Kojeg? To ni otac nije znao.
Nakon očeve smrti kutija je ostala, ali oštrača u njoj nije bilo. Sigurno ga je otac nekom poklonio. Načelnik se raspitivao među očevim prijateljima i rođacima. Ne, nitko nije imao oštrač za koji je načelnik bio spreman dobro platiti.
Načelnik je pitao i crnoburzijance (nisu se bojali da bi ih prijavio, ta oni se godinama poznaju, u selu svatko zna svakog, a njemu su davali jeftinije). Svi se na to nasmijaše. Jedan reče:
- Oštrač žileta? Takvo nešto niko nema!... Zar je postojalo? Ko bi još i žilete oštrio? Ta mi smo potrošačko društvo!
Ali rat je. Sad je vrijeme velikog posta. Načelnik bi rado pustio bradu ali se ne usuđuje. Još kao student je probao pa odustao. Ispala nekako rijetka. Sporo mu raste. Možda bi sad bila gušća, ali dok ne bude na nešto ličila dugo bi izgledao neuredno. A načelnik makar i jednog sela ne smije biti neuredan niti jedan dan, a kamoli cijeli mjesec i duže.
- Ako je taj oštrač od metala - rekao je jedan švercer - onda se sigurno ne može nabavit. Na metalima se maksimalno štedi. Za oružje, naravno. Znate i sami da su se nekad zvona topila da bi se izlili topovi!
Znao je to načelnik vrlo dobro. Svakodnevno je na televiziji pozivano stanovništvo da u određenim sabirnim centrima predaju sve ono što im je izrađeno od kovine, a da im više ne treba. I sam načelnik je mnogo nepotrebnih i manje potrebnih stvari predao u želji da drugi slijede njegov primjer. I slijedili su.
- Ovi su žileti ostali od prije - reče švercer. - Inače se više ne proizvode. Mnogi i kad je potop žele pristojno izgledat, pogotovo političari... Bila bi glupost da se i žileti tope. To je mala količina, a radi se o nerđajućem čeliku. Zašto da vam se i to uskrati?... Neki su žileti poput ovih mojih poboljšani platinijem. Znate i sami da je platina tri puta skuplja od zlata! A ja ih dajem skoro džaba!
Načelnika je švercer počeo nervirati. Platio je ponuđenu cijenu i uputio se svojoj kući.
Kad je došao sjeo je u naslonjač i uključio televizor. Ni na zapadu ni na istoku ništa novo. Još jedno potpisano primirje koje se još jednom neće poštovati. Još jedan razgovor s vojnicima s prve linije fronte. Još jedan ratni spektakl. Načelnik pritisne na daljinskom upravljaču televizijski kanal susjedne, neprijateljske države. Kao da su se dogovorili. Skoro sve isto!
Načelnik ugasi televizor ne odgledavši vijesti s televizije do kraja. Protegao se u naslonjaču i tiho krenuo do kuhinje kako bi skuhao kavu. Kave je bilo dovoljno u prodavnicama. I to po cijenama kao pred rat.
* * *
Posljednje potpisano primirje prvi put je poštovano! I to čak cijeli tjedan. Nije se više čekalo. Potpisan je mirovni sporazum. Nasmijani predsjednici dviju susjednih država prijateljski su jedan drugom pružili ruku. Načelnik se začudio. Sve se to dogodilo silnom brzinom!
Načelnik je zakazao sastanak predjedništva mjesne zajednice. Trebalo je organizirati proslavu povodom sklapanja mira. I mnogo drugih točaka dnevnog reda trebalo je prijeći. Načenik je u spavaćoj sobi, dok je vezivao kravatu, zviždukao pjesmu o hrabrim braniteljima koju su nakon zaključenja mira izbacili iz programa svih radio postaja koje su se u selu mogle čuti.
Načelnika u zgradi mjesne zajednice sačeka uzbuđena tajnica:
- Gospodine načelniče traži vas jedna...
- Recite da danas nisam u mogućnosti nikog...
- Ali ona je...
- Tko me traži?
- Jedna starica. Kaže da vas treba. Ona je majka poginulog vojnika!
Tajnica nije uspjela zadržati suze.
- Možete skoknuti do kuće ako vam nije dobro.
Tajnica je stanovala u blizini. Kimnula je glavom. Ali prije no što je izašla starica je bila unutra, a za njom i visoki krupni muškarac.
"Možda drugi sin?", pomisli načelnik. "Ili zet? Susjed?
Načelnik kimne tajnici glavom. Ona izađe bez riječi.
Teško je načelnik staričine, suzama prekidane, rečenice mogao pratiti. Povremeno bi se zagledao u njezinog visokog prijatelja u nadi da će ovaj pomoći starici, da će sam objasniti što oni ustvari hoće. Ali ljudeskara ostade svo vrijeme nijem i nepokretan kao drveni kip.
Načelniku je ipak uspjelo a povezati niti. Staričin sin je poginuo i ona želi otkopati njegovo tijelo kako bi ga mogla kršćanski pokopati. Zna da se u blizini sela nalazi zajednička grobnica.
Za tu grobnicu je znao i načelnik. Ovo selo neprijatelj nije bio uspio okupirati.
Načelnik bi se sklanjao u podrum čim bi bila oglašena opća i opasnost kao i svi drugi stanovnici sela koji su bili ostali. Trećina njih je bila u izbjeglištvu. Osim žena i djece također i znatan broj vojno sposobnih muškaraca iako nitko od njih nije bio pozivan u vojsku niti je bila proglašen opća mobilizacija. No, borbenog djelovanja neprijatelja nije bilo.
Svega pet kilometara dalje vodila se velika bitka. O tome se govorilo u televizijskim emisijama. Ali broj mrtvih i ranjenih nije nikad bio izrečen. Samo je rečeno da nije utvrđen. Po selu se govorilo da je mnogo mrtvih vojnika pokopano u obližnjoj zajedničkoj grobnici.
- Gospođo ja ne znam gdje je ta grobnica - reče načelnik starici. - Ne znam ni da li uopće postoji.
- Naravno da postoji. I vi to znate!
- Ja vas ne bih smio tamo odvesti. A niti bih smio dozvoliti da se ijedno tijelo iskopa.
Starica poče ponovo plakati.
- Ne bih smio tamo ni otići...
Starica prestade plakati. Reče:
- Ni ne morate. Samo mi napišite dozvolu. Otići ćemo nas dvoje sami.
- Gospođo, ja nemam takvu dozvolu! - načelnik prvi put povisi glas.
Starica nastavi plakati.
- Nemam obrasca - objasni načelnik.
Starica prestade plakati. Zamoli načelnika:
- Napišite na običnom papiru. Bitan je vaš potpis i pečat.
- Ja to ne bih smio potpisati. Nisam ovlašten. Morate se obratiti policiji.
Starica nastavi plakati.
Tajnice još nije bilo i načelnik ispisa na kompjutoru i isprinta list u kojem se starici i njezinom pratitelju (nije ni pitao za njihova imena!) dopušta da "iskopaju tijelo njezinog sina iz zajedničke grobnice" (nije naznačio naziv njesta gdje se grobnica nalazi jer ga nije ni znao).
Starica je prestala plakati kad je načelnik udario pečat na papir, potpisao se i pružio joj. Dugonja je i sada šutio.
Izađoše ne zahvalivši ni pozdravivši.
* * *
Načelnik je ustao čim je svanulo. Brzo se odjeno i sjeo u svoj automobil. Uputio se istim starim putom kojim su se jučer uputili starica i gorila. Tim putom od početka rata nitko iz sela nije išao. Pričalo se da je put miniran.
"Ako su oni mogli proći, moći ću i ja", pomislio je načelnik.
Dok je vozio načelnik je najednom postao siguran da ta zajednička grobnica u šumi pored puta postoji.
"Starica i onaj njen šutljivko", pretpostavljao je načelnik, " iskopat će prvo tijelo na koje naiđu i ona će misliti da je to tijelo njezinog sina. Leš se vjerojatno ne može raspoznati. U istim uniformama svi su ti mladići isti. Svejedno je koga će otkopati. Dok se ne sastane nekakva komisija dok se ne donese odluka o iskopavanju, dok se ne skupe sredstva i ekipa koja će iskopavati proći će još mnogo vremena. Tek tada će da biti teško identificirati poginule jer će to biti sami kosturi!"
Načelnik zaustavi automobil pokraj šume.
"Šta ako su u šumi postavljene mine?", zapita se načelnik. "Ući ću tamo gdje su ono dvoje ušli!"
Došao je do tog mjesta slijedeći tragove. Pronašao je i otkopani pa zakopani hum. Prazan hum. Ali pronašao je i nešto što su oni zaboravili. Ruku. Ne ruku od mesa i kostiju već ruku od metala i plastike. Ruku robota. Robota kojeg će starica ne ponovo pokopati već dobro prodati.
Sjećanje: Mladi fantasti (Žarko Milenić)
MLADI FANTASTI
Kao brčanski gimnazijalac u travnju 1976. godine napisao sam prvu znanstveno-fantastičnu priču pod naslovom "Ivan" (u svibnju 1980. godine druga verzija te priče pod naslovom "Ivanovi puževi" izašla je u beogradskom časopisu "Zmaj"; bila je to moja prva objavljena priča). U rujnu iste godine tu će priču nakon mog brata Dragana pročitati i naš prijatelj Vojislav Ružić koji će odmah napisati svoju prvu znanstveno-fantastičnu priču. Odlučili smo osnovati klub prijatelja znanstvene fantastike kada nam se pridružio Branko Starčević koji je također stanovao u našoj ulici. Klub je osnovan 19. rujna 1976. godine.
Klubu smo dali naziv "Mladi fantasti". Odlučili smo pokrenuti svoj list. Dali smo mu naziv "Orion". Prvi broj u "tiražu" od dva primjerka otipkala je pisaćim strojem moja ujakovična Jadranka iz Belog Manastira. U njemu su bile uvrštene priče, humoreske, prikazi i reportaže. "Orion" sam nosio svojim kolegama iz razreda na čitanje.
Ali već početkom listopada Klub se raspao. Dragan i Branko su izjavili da ih to više ne zanima. Klub će nastaviti s radom tek u srpnju 1977. godine kada izlazi drugi broj "Oriona". Na Draganov prijedlog sada je "Orion" pisan rukom (isprva je tekst tiskanim slovima pisao on, kasnije ja), korice su mu od hamer papira, a Dragan je radio naslovnu stranicu flomasterima. Glasilo izlazi jednom tjedno. Isprva na formatu A4, a od petog broja na A5. U njemu su objavljivane priče, novele u nastavcima, humoreske, feljtoni, prikazi, vijesti... Onda počinje izlaziti i godišnjak "Zagonetno sunce" ispisan u bilježnicama debelih korica na dvije stotine stranica s mnoštvom naših i prepisanih priča poznatih autora SF-a i fantastike. Pokrenuli smo i biblioteku SF priča "Rigel". Snimili smo na kaseti emisiju u kojoj smo čitali svoje priče, pjesme i humoreske. Na sastancima smo diskutirali o znanstvenoj fantastici. Naročito smo pri tome bili podstaknuti knjigom "Od Lukijana do Lunjika" (pregled povijesti znanstvene fantastike i antologija) dr. Darka Suvina. Ta mi je knjiga bila poticaj da mi naslov maturske radnje bude "Simbolika Krležinog djela Kristofor Kolumbo." Skupljali smo sve vezano za znanstvenu fantastiku. Čitali smo izdanja "Sirius", "Galaksiju", "Andromedu", knjige i stripove.
Početkom 1978. Klub napuštaju Dragan i Vojislav. Branko i ja pokrećemo prvi (i jedini) broj nove serije "Oriona" tipkan pisaćim strojem u deset primjeraka. Snimili smo i drugu emisiju s dopisnim članom Zlatkom Ocvirekom iz Zagreba i mojim bratom Goranom.
Imali smo više dopisnih članova od kojih je najaktivniji bio Milan Đorđević iz Burovca (kod Petrovca na Mlavi, Srbija) i Stevan Milošević iz Bagrdana (kod Svetozareva, danas Jagodina, Srbija) koji je vodio Društvo Mladih istraživača "Kosmos". Osim znanstvenom fantastikom bavili su se (priredili su 1977. godine zbornik znanstveno-fantastičnih priča u kojem su uvrštene i priče "Mladih fantasta") i znanošću.
Klub "Mladi fantasti" je prestao s radom nakon točno dvije godine od osnivanja. Ja sam nastavio samostalno izdavati rukom pisan almanah "Zagonetno sunce" i "Rigel" do 1980. godine. Tada je izašla moja znanstveno-fantatična zbirčica "Raskrinkani bogovi" tipkana pisaćim strojem u pet primjeraka.
U lokalnom brčanskom listu "Graditelj". Branko Starčević je objavio svoju znanstveno-fantastičnu priču "Robot" koju je urednik iskasapio. O tome sam pisao u mom fantastičnom romanu "Pojela ih kiša" (Zagreb, 1995). Tamo spominjem i jednu Vojinu priču. U tom (i mom romanu "Uskraćeni") Vojo me nadahnuo za lik Vjeke, Dragan za lik Milana, a Branko za lik Bojana.
Kao član "Mladih fantasta" Dragan Milenić (1962) je napisao dvije priče i dvije humoreske. Nije se nastavio baviti pisanjem, ali je nakon gimnazije završio studij Likovne akademije u Novom Sadu. Danas živi i radi duboreze za stilski namještaj u Torontu.
Vojislav Ružić (1962) je nakon gimnazije bio upisao studij književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Tamo je surađivao u studentskom listu svog fakulteta. Studij nije završio. U izdanjima Kluba je objavljivao priče, humoreske, pjesme i prikaze. Tragično je preminuo u Brčkom 1999. godine.
Branko Starčević (1961) se nakon završene škole za željezničare zaposlio kao pregledač kola u Brčkom. Zbog bolesti je rano umirovljen i danas živi u Brčkom. Nakon raspada Kluba pisao je pjesme i priče ali ne više znanstvenu fantastiku.
Milan (umjetničko ime Milan Georges Burovac) Đorđević (1961) je bio upisao studij uporedne književnosti Filološkog fakulteta u Beogradu ali ga nije završio. Od 1991. godine stalno je nastanjen u Parizu. Piše poeziju, romane, drame, priče, filmsku i glazbenu kritiku na srpskom i engleskom jeziku. Tekstove objavljivao u raznim listovima i časopisima. Od tog dobar dio spada u znanstvenu fantastiku. Bavi se i skladanjem i grafičkim dizajnom.
Ja sam u izdanjima Kluba objavljivao priče, novele, humoreske, dramolete, feljtone i prikaze. Ponešto od toga s Brankom Starčevićem, ponešto s Vojislavom Ružićem. Jednu priču smo napisali sva četvorica zajedno. Bio sam član zagrebačkog Društva prijatelja znanstvene beletristike i fantastike "SFera" i osječke "Gaiae" te riječke "Aurore". Odlazio sam na konvencije "SFerakon" u Zagrebu, "Essekon" u Osijeku, "Rikon" u Rijeci i "Istrakon" u Pazinu. Priredio sam "Antologiju hrvatske znanstveno-fantastične priče" koja je izašla u Rijeci 2005. godine, a onda na makedonskom jeziku u Skopju 2008. godine.
Žarko Milenić
Priča: Pješak (Žarko Milenić)
PJEŠAK
Stalno upaljeno crveno svjetlo a na putu niti jednog vozila.
Čekao je.
Nije se mijenjala boja. Mogao je da čeka do sudnjeg dana.
Koliko je bilo prošlo? Pet minuta? Deset?
Nije imao sat. Čekajući u skloništu bio je izgubio osjećaj za vrijeme.
Zakoračio je.
Semafor je zasvirao. Tiha mala sirena.
Nije se obazirao na upozorenje. Produžio je.
Na pola puta ispriječila se Kutija. Nije se dokotrljala jer nije imala točkove. Kao čarobnim štapićem. On je bio zaboravio da kutije i postoje.
- Prošli ste kroz crveno - rekla je Kutija. Ili bolje rekao je. Glas je bio muški.
- Čekao sam. Crveno nikako da se upali.
- Zeleno je za pješake.
- Znam. Ali nikako da dočekam to zeleno. Semafor mora da je pokvaren.
- Semafor je ispravan. Ne može da se pokvari.
- I šta sad da radim?
- Platićete kaznu za prekršaj. Ubacite novčani iznos u moj za to predviđeni prorez. Tamo piše koliko se plaća za ovu vrstu prekršaja. Hoćete da vam ja kažem?
- Nije potrebno. Ne mogu da platim. Nemam novaca uza se.
- Vašu ličnu kartu, molim.
- Nemam.
- Pritisnite desnim kažiprstom moje crveno dugme. Na osnovu otiska na ekranu će da se pojave vaši podaci...
- Slušajte ja sam samo izašao iz skloništa da...
- Izašli ste is skloništa prije davanja signala prestanka opasnosti! To je još jedan prekršaj!
- Gladan sam. Ne mogu više da izdržim. Više nam ne dopremaju hranu...
- I gdje ste mislili da pronađete hranu?
- U nekoj prodavnici.
- Kako ćete da kupite kad nemate novaca uza se?
- Neću da kupim. Uzeću...
- Ukrašćete?
- Ovaj...
- To je još jedan prekršaj.
- Možda neće ni biti prekršaj. Možda ništa neću moći da pronađem.
- I namjera da se krade, makаr se i ne ostvarila, kažnjava se kao i sama krađa!
- Ja sam čovjek. Ne mogu da trpim glad! - prvi put je povisio glas.
- To nije bitno. Moraću da vas privedem u najbližu policijsku stanicu.
- Ima li tamo šta da se jede?
- Nema.
- Onda neću da idem!
- Nećete?
- Neću.
- Pozvaću policajca. Čovjeka kao vi. Sa njim nećete moći da razgovarte kao sa mnom. On komunicira samo palicom. To po vas neće biti nimalo nježno!
- Zovnite ga.
- Stići će za pet minuta. Još nije kasno da se predomislite. Upozorio sam vas na posljedice.
- Neka dođe.
Kutija se oglasila. Bio je to signal nalik pištaljci kakav su koristili nekadašnji policajci.
Krenuo je na drugu stranu zaobišavši Kutiju.
- Stanite. Ne smijete se mrdati dok policajac ne dođe! - oglasila se Kutija. - To će biti gore po vas. Tretiraće se kao pokušaj bjekstva.
- Svejedno mi je. Gladan sam. Hoću da jedem. Ništa drugo me ne zanima. Ni ovaj rat.Samo moj želudac. Moram nečim da ga napunim.
- Riječ "rat" ne postoji u mom programu.
- Čudno. mislio sam da vi kutije sve znate. Ovo je četvrti sjetski rat. Izginulo je srtahovito mnogo ljudi. I, ako nisi znala, mnogo je kutija uništeno.
- Uništeno? Šta znači "uništeno"?
- Za ljude se kaže da ginu, za mašine da su uništeni...
- Ljudi?
- Ja sam čovjek, a ti si mašina?
- Šta znači "mašina"?
- Ja ima mozak , a ti imaš program.
- Šta znači program?
- dosadna si. Nemam volje da odgovaram na tvoja glupa pitanja. Idem po hranu. Gladan sam. Ako ništa ne nađem poješću tebe - razvukao je usta. Ali to nije ličilo na osmijeh.
- Šta znači "hrana"?
Tada se dosjetio da policajac neće doći. Ima on sada preča posla na nekoj fronti. Htio je da potrči. Ali nije imao snage. Kutija ga je slijedila. Pitala:
- Šta znači?...
Zastala je. Zaboravili su na nju kao što su zaboravili i nja njega.
On pomisli kako će i on tako zastati negdje ako ne nađe hranu. Zataće negdje i čekati da ga nešto pogodi.
Bolje i to nego umrijeti od gladi.
Esej: Kurt Vonnegut (Žarko Milenić)
CRNOHUMORNI KURT VONNEGUT
Odavno me nije smrt nekog pisca tako potresla kao što se to ove godine dogodilo nakon vijesti o smrti Kurta Vonneguta. Zavolio sam njegovo djelo još od prije dvadeset godina kad sam prvi put pročitao jednu njegovu knjigu. Bio je to roman "Cat's Cradle" (1966) kojeg sam tada pročitao u srpskom prijevodu pod naslovom "Kolevka za macu".
Godine 2002. na Rikonu, konvenciji znanstvene fantastike u Rijeci održao sam predavanje "Kurt Vonnegut i znanstvena fantastika".
Vonnegut je rođen 1922. godine. Nakon Shortridge High School 1940, započinje studij na Cornell University. Iduće godine priključuje se vojsci. Borio se u Drugom svjetskom ratu i bio zarobljen od Nijemaca 1944. godine. Kao ratni zarobljenik doživio bombardiranje Dresdena što ga je nadahnulo za pisanje romana "Slaughterhouse-Five". Od Vonneguta ćemo saznati malo poznatu činjenicu da je u Dresdenu poginulo više ljudi već u Hiroshimi.
Vonnegut se vraća iz Europe u travnju 1945. Potom studira u University of Chicago i radi kao izvještač za Chicago City News Bureau. Godine 1947. odlazi raditi u General Electric Corporation.
Nakon tri godine Vonnegut postaje profesionalni pisac u 1950. U proteklih pola stoljeća postaje jedan od najuglednijih suvremenih pisaca.
Vonnegutov prvi roman "Player Piano" je objavljen 1952. Nakon toga je napisao veliki broj romana, više zbirki priča, zbirki eseja i intervjua te dramu "Happy Birthday Wanda June" i nekoliko scenarija. Godine 1965. predavao u University of Iowa Writer's Workshop i podučavao pisanje u Harvardu 1970. Dobitnik je nagrade M.A. University of Chicago. Više Vonnegutovih knjiga bilo je na listi bestsellera.
Na hrvatski jezik su prevedeni njegovi romani "Player Piano" (Mehanički pijanino), "Jailbird" (Zatvorska ptičica) i "Galapagos". Jedna priča iz zbirke "Welcome to the Monkey House" (Dobro došli u kuću majmuna) uvrštena je u "Antologiju američke pripovjetke XX. stoljeća" koju je priredio Mario Suško te ulomak iz romana "Cat's Cradle" (u SF magazinu "Sirius"). Kako sam već rekao taj roman je u cjelosti preveden na srpski pod naslovom "Kolevka za macu". Roman "Slaughter-house Five" (Klaonica Pet) preveden je na srpski i slovenski jezik. Po njemu je 1972. snimljen istoimeni film u režiji Georgea Roya Hilla. Na slovenski jezik je preveden i "Brakfast of Champions" (Zajutrak šampionov). Ovaj roman je ekraniziran, kao i roman "Mother's night".
Htio sam zainteresirati nekog od hrvatskih izdavača za objavljivanje Vonnegutovog romana "Timequake" (1997), koji sam bio voljan prevesti, ali do toga, na žalost nije došlo.
To je fragmentarno pisan roman. Njegov sadržaj bi bilo vrlo teško ispričati. Jedna od niti koja povezuje pojedine fragmente je znanstveno-fantastična ideja o vremenskom potresu. Druga je njegova forma - roman je ispripovjedan u prvom licu od strane samog autora, ali njemu ne moramo slijepo vjerovati. Na početku romana Vonnegut napominje kako su svi likovi romana, živi i mrtvi, čista koincidencija. Mnoštvo osoba o kojima se govori spada u Vonegutovu užu i širu obitelj. Treća je izmišljeni lik Kilgorea Troutea, koji posjeduje izmišljene generalije (rođen je 1907., a umro 1981.) i neuspjeli je SF pisac švedskog porijekla.
Tko je Kilgore Troute? Ovaj Vonnegutov omiljeni lik pojavljuje se u mnogim njegovim romanima: "Slaughterhouse-Five", "God Bless You Mr. Rosewater", "Breakfast of Champions", "Galapagos" i drugim). Kilgore Trout piše veoma mnogo, ali njegove priče su objavljene samo u porno časopisima iako ono o čemu govore nema veze s pronografijom. U romanu "Breakfast of Champions" možemo pročitati kako je Trout napisao 117 romana i 2000 kratkih priča. Ali u "Timequakeu" stoji kako je "Trout prije kreirao karikature nego karaktere (...) Njegovo ogorčenje je usmjereno na takozvanu mainstream literature." U istom romanu Vonegut Troutea uspoređuje s Van Goghom. Van Gog je slikao slike kako bi uzdigao sebe "iako nitko drugi nije smatrao da one prokleto vrijede". To se isto odnosi na Troutea i njegove priče i romane.
Za lik Kilgore Trouta Vonneguta je nadahnuo Theodore Sturgeon, znameniti pisac science fictiona. Kurt Vonnegut je to priznao u jednom intervjuu. Sturgeon na engleskom znači jesetra, moruna. To je pseudonim. Troute znači pastrva. Kill znači ubiti i preuzeto je od kovanice "Killdozer" (buldožer ubojica), odnosno naslova jednog Sturgeonovog SF romana. Sturgeon nije pisoa samo znanstvenu fantastiku ali je po njoj najpoznatiji.
Kilgore Trout, piščev alter ego, bi trebao biti po autoru parodija samog Kurta Vonneguta. I ne samo njega već svih science fiction pisaca. Za science fiction mnogi izdavači smatraju da je smeće, ali autori ovog literarnog žanra ipak šalju svoje priče u razne časopise u nadi da će biti objavljeni. I Vonnegut je isprva slao ali i objavio svoje SF priče u raznim (kako SF tako i drugim) časopisima. On je nastojao izbjeći Trouteov usud i u tome je uspio.
Prisjetimo se kako su neka Sturgeonova djela kič, poznata je njegova izjava kako 70 posto znanstvene fantastike čini šund (po Stanislawu Lemu čak 90%!), ali i svake druge ljudske djelatnosti. Vonnegutovu zbirku SF priča "Canary in a Cat House" (1961) kritičari ubrajaju u SF te romane "Player Piano", "Sirens of Titan" (1959) i "Galapagos", a djelomično i "Cat's Cradle", "Slaughethouse Five" i "Timequake". Vonnegut nije imao ništa protiv da prijevod romana "Cat's cradle" izađe u negdašnjoj beograskoj SF biblioteci "Kentaur".
Vonnegut je 1965. objavio esej "Science fiction" u časopisu New York Time Book Review". U povodu njegovog prvog (po mnogima i najboljeg) romana "Player Piano", on se čudi kako ga kritičari svrstavaju u SF. Tvrdi: "Ja sam napisao roman o životu, o stvarima koje nisam mogao ne vidjeti i ne čuti u Schenectadyju, vrlo stvarnom gradu nespretno smještenom u užasnu sadašnjicu. Bio sam uvredljivo svrstan u ladicu "science fiction" i rado bih iz nje izašao naročito stoga što mnogi ozbiljni kritičari obično smatraju da je ta ladica ono visoko bijelo postavljeno u toaletu."
U svom eseju Vonnegut naziva SF pisce sektom koja će se kad tad raspasti, a sve više će pisci "mainstreama", odnosno glavnog toka (kako SF pisci nazivaju one "ozbiljne") u svoja djela ubacivati znanost i tehnologiju. Ipak ne može se poreći da je "Player piano" antitutopija. U svijetu toga romana sve je kontrolirano od strane strojeva a, kako kaže kritičar Lawrence Broer, ti "strojevi nisu dalje kontrolirani od ljudi već od drugih strojeva." Ovo je antiutopija kao i "Brave New World" (Krasni novi svijet) Aldousa Huxleyja koji je smatrao SF neozbiljnom litaraturom i nije volio, kao ni Vonnegut da ga trpaju u tu "ladicu". Ali Vonnegutovom romanu "God Bless You Mr. Rosewater" (1965) naslovni lik, otkačeni filantrop, kaže skupini SF autora na jednoj konvenciji: "Volim vas, kujini sinovi (...) vi ste jedini koji govorite o stvarno užasnim stvarima koje dolaze (...) vi jedini dovoljno vodite stvarnu brigu o budućnosti, jedini zapažate što nam strojevi čine, što nam ratovi čine, što nam gradovi čine, što nam velike jednostavne ideje čine, što ogromni nesporazumi, greške, nezgode i katastrofe čine. Vi ste jedini koji dovoljno komično očajavate nad vremenom i razdaljinam bez ograničenja, iznad misterije kako nikad nećemo umrijeti, iznad činjenice da smo upravo sada zavisni hoće od toga li biti svemirskih putovanja u idućih milijardu godina i hoće li doći Raj ili Pakao."
Naslov roman "Timeqauke" počiva na standardnoj SF ideji kako je vrijeme krenulo unatrag. Od 13. veljače 2001. kalendar se vraća deset godina unatrag na 17. veljače 1991. Od tada svatko je na ovom svijetu osuđen ponoviti svoj desetogodišnji dio života u cjelosti.
Ali Vonnegut nije cijeli roman bazirao na ovoj zamisli kao što bi to učinio standardni pisac znanstvene fantastike. No ova zamisao je i te kako iskazana na formalnom planu. Vonnegut se često vraća svojim pripovjedanjem u prošlost, skače iz vremena u vrijeme s teme na temu. Sjetimo se njegovog romana "Slaughter-house Five" ("Timequake" mu je najsličniji), kojeg su kritičari nazvali "nevjerojatnom tralfamadorianskom bajkom o ratu i vremenu koje teče naopako". U tom romanu glavni junak Bill Pilgrim (doslovno - hodočasnik) putuje kroz vrijeme i prostore i nalazi se sad u Dresdenu kad je bio bombardiran 1945. godine (biografski elementi), sad na planetu Tralfamadore. Ovaj planet se spominje i u romanu "Sirens of Titan" i u "Timequakeu". O Dresdenu je riječ i u romanu "Bluebeard" (Modrobradi), te u "Timequake". O Hiroshimi u "romanu "Cat's cradle".
Sam Vonnegut kao da piše ono što je već napisao, prežvaće (naziva svoj roman "stew" - kaša). Pred nam je deja vu, ali opet na sebi svojstven duhovit i ciničan način. Kako sam autor kaže "Timequake je spasavajući posao, ponovno nastajanje najboljih dijelova neobjavljenog roman koji nije ni napisan."
Vonnegut u predgovoru napominje kako je ovo njegov posljednji roman. Osjeća se kao kitolovci Hermana Melvillea "koji nisu više govorili. Oni su rekli apsolutno sve što su imali reći." Još dodaje: "Ja sam ono što zovete brbljavcem. Ti kitolovci su bili okruženi malim slušateljstvom, s 20 drugih ljudi na moru za dvije, tri godine. Ja imam novo sušateljstvo stalno. Govorim iste šale i vidim da jednako prolaze." Na žalost ovo je doista bio Vonnegutov posljednji roman.
Možemo nazvati "Timequake" (izraz preuzet iz drame "Povratak Metuzalemu" G. B. Showa) Vonnegutov sažetak svega što je prethodno napisao.
Bez vodeće priče roman "Timequake" je, kako ga naziva kritičar Bob Minzesheimer "tužno autobiografski", ali kao i prethodni Vonnegutovi romani (crno)humoristični.
Vonnegut u ovom romanu najviše govori o svojoj obitelji i svojim srodnicima. O pokojnoj prvoj supruzi i bratu, o majci koja se ubila, o sinu Marku, djedu Lieberu, ujaku Alexu...
"Timequake" je pravi primjerak postmodernističkog romana. Dok realist prikazuje svijet kao cjelinu, modernist je razara, a Vonegut se, kao drugi posmtodernisti, igra krhotinama. Ovaj roman je tako zanimljiv kolaž biografskih podtaka, citata, razmišljanja, esejističkih pasaža, stihova (ovdje ih ima manje no u ranijim Vonegutovim romanima), crteža... Kritičarka Valerie Sayers naziva Vonneguta "word cartoonist" (onaj koji crtane filmove gradi riječima).
Osim stvarnog Vonneguta i izmišljenog Troutea ovdje možemo pročitati misli i drugih pisaca poput njegovih bliskih mu suvremenika Josepha Hellera i Williama Styrona. Od SF pisaca srodni su mu Robert Sheckley, Sam Lundwal, Stanislaw Lem i braća Strugacki. Kritičar Robert Scholes napominje kako je Vonnegut "vulgarni sentimenatalist kao Dickens. On je također grubi humorist kao Twain." Njegov crni humor uspoređuju s onim u Aristofana, Celinea, Biercea, Swifta, Rabelaisa, Wellsa...
Od starijih pisaca u romanu "Timequake" Vonnegut spominje Hamingwaya, Heinricha Böla, Nathaniela Hawthornea, Mary Shelley...
Zanimljiva su i Vonnegutova razmišljanja o sudbini pisca. Tako je on, pisac, pitao jednog urednika i literarnog agenta: "Kako završiti priče bez ubijanja svih likova" - Glavni junak se uspenje na konja i jaše ususret zalasku sunca." Mnogo godina kasnije isti urednik će se ubiti sačmarom od kalibra dvanaest."
Od Vonegutovih zanimljivih razmišljanja naveo bih jedno. On duhovito smatra da je Bog muškog spola Sotona ženskog. Bog je načinio čovjeka i ženu kao minijature njega i Sotone. Sjetimo se kako je u romanu "Cat's Cradle" njegova satirička oštrica usmjerena k religiji.
Slažem se s mišljenjem kritičara kako je Vonnegutov prvi roman "Player Piano" ostao i najbolji. Nadam se da "Timequake" ipak neće biti njegov posljednji roman. Ali jedan od ponajboljih u opusu ovog značajnog pisca ostat će sigurno.
Američki pisac Kurt Vonnegut je 1965. objavio esej "Science fiction". U povodu njegovog prvog romana "Mehanički pijanino", on se čudi kako ga kritičari svrstavaju u znanstvenu fantastiku. Tvrdi: "Ja sam napisao roman o životu, o stvarima koje nisam mogao ne vidjeti i ne čuti u Schenectadyju, vrlo stvarnom gradu nespretno smještenom u užasnu sadašnjicu. Bio sam uvredljivo svrstan u ladicu "science fiction" i rado bih iz nje izašao naročito stoga što mnogi ozbiljni kritičari obično smatraju da je ta ladica ono visoko bijelo postavljeno u toaletu." U svom eseju Vonnegut naziva SF pisce sektom koja će se kad tad raspasti, a sve više će pisci "mainstreama", odnosno glavnog toka (kako SF pisci nazivaju one "ozbiljne") u svoja djela ubacivati znanost i tehnologiju.
(2007)
Short story | PSIHIJATAR
Žarko Milenić
PSIHIJATAR
Ured je bio neprozračen. Čak se mogao osjetiti miris nekog sira kojem je prošao rok trajanja. Dakle, još nije bila stanka za ručak. Službenik, koji je sir bio kupio na sniženju, bio je mrzovoljan. Broj 1201004872348 se tome nije iznenadio. Rijetko kojeg je službenika sreo da je dobre volje. Dobre volje su bili samo oni koji su od njega očekivali mito. Ovaj je pak od broja 1201004872348 očekivao samo podatke.
Broj 1201004872348 pomisli kako je to dobro. Bilo bi grozno kad bi mu službenik izjavio sućut za smrt njegovog psihijatra. To ga ne bi ni malo obradovalo. I zašto bi? Svoju psihijatricu ionako nije volio. Kad je zatražila čašu vode ipak joj je donio joj ali preko volje. Odavno joj je svako jutro u sebi poželio da se ne probudi. Odahnuo je kad je umrla. Moglo je to biti i ranije.
- Broj?
- 1201004872348.
- Kad je umro vaš psihijatar?
- Noćas.
Broj 1201004872348 je bio pospan. Pomisli kako se trebao prvo dobro ispavati. Nije dobro spavao ne samo prethodne noći već ni tri prethodne. Toliko dugo je njegova psihijatrica umirala.
- Jeste li donijeli izvod iz matične knjige umrlih?
Broj 1201004872348 predade službeniku plastičnu karticu bez riječi. Ovaj je ubaci u računalo. Podaci iz donesenog izvoda prenijeli su se na stranicu s podacima o broju 1201004872348.
Broj 1201004872348 se pitao da li službenik očekuje kako će on podnijeti zahtjev da mu se dodijeli određeni psihijatar. Bilo je puno takvih koji su se tome nadali. Imao je jednog prijatelja koji je imao takav plan. Tip je imao psihijatricu koja mu se nije sviđala. Upoznao je drugu psihijatricu kojoj se pak nije sviđao njezin pacijent. Riječ «pacijent» nije se koristila u službenim zapisima (tamo je funkcionirala riječ «građanin») već samo u svakodnevnim razgovorima.
Pomišljao je da se svoje psihijatrice riješi uz pomoć one koju je upoznao. Bili su zajedno skovali plan. Srediti da to bude nesretan slučaj. No ubrzo su od toga odustali. Svaki psihijatar je o svom pacijentu svakoga mjeseca podnosio izvještaj policiji. Psihijatrica negdašnjeg prijatelja broja 1201004872348 je u jednom izvještaju napisala da je njezin pacijent upoznao tuđeg psihijatra prema kojem je pokazao bolesnu naklonost. Zbog toga je morao ići na bolničko liječenje. Pušten je kad je potpisao izjavu da se s tom psihijatricom više neće viđati. Nije bilo preporučljivo pacijentima družiti se s tuđim psihijatrima. Svaki pacijent je po prstenu mogao vidjeti tko je psihijatar a tko pacijent. Mogao si se, dakako, slučajno sresti s tuđim psihijatrom. Vjerojatnost da ćeš sresti psihijatra iznosi pedeset posto. Ali održavati kontakte s njim smatralo se besmislenim. Čemu ti onda služi tvoj osobni psihijatar?
Prijatelj broja 1201004872348 je imao sreću. Njegova psihijatrica je umrla. Prijavio je njezinu smrt i podnio zamolbu da mu se dodijeli psihijatrica u koju je bio zaljubljen. No zamolba je odbijena s obrazloženjem da ta psihijatrica ima svoga pacijenta i da bi se tom pacijentu, dakle, morala naći druga pacijentica a to ne bi bilo dobro za njega. Javile bi se frustracije a onda i neuroze, možda i psihoze. A cilj društva je prvenstveno zdravlje pacijenata. Mi smo zdravo društvo.
Možda bi se prijatelju broja 1201004872348 udovoljilo da je istovremeno umro i pacijent njegove ljubljene psihijatrice. Ali vjerojatnost da se to dogodi bila je vrlo mala. Tako mu je dodijeljena nevoljena psihijatrica. Nije prošlo dugo i prijatelj broja 1201004872348 se ubio. O tome novine nisu pisale.
Broj 1201004872348 je čuo priču kako je zahtjevu jednog broja udovoljeno. Radilo se o pacijentu-udovcu koji je podnio zahtjev da mu se dodijeli psihijatar određenog spola. Njegovog. Naime otkrio je kako je zapravo homoseksualac. Navodno je tom zahtjevu udovoljeno. Broj 1201004872348 nije znao je li ta priča istinita. Ni o tom slučaju, ako se i dogodio, novine nisu pisale. Doduše nije bilo neobično imati psihijatra istog spola. Kad postaneš punoljetan dodijele ti psihijatra na osnovu tvog dosjea. Tamo piše između ostalog i to jesi li heteroseksualno ili homoseksualno orijentiran.
Društvo je bilo nalik agenciji za poznanstva koja svoje usluge obavlja, doduše, besplatno ali se ne obazire na želje svojih klijenata.
Ipak je broj 1201004872348 podnio službeniku zahtjev za dodjelu određenog psihijatra.
- Što je to?
Broj 1201004872348 objasni.
Službenik je primivši karton s podacima o željenom psihijatru zijevnuo. Bio je naviknut na optimistične pacijente-udovce. Djeci su u dalekoj prošlosti ponegdje roditelji sami birali bračne partnere svojim sinovima i kćerima. Vjerojatnost da će u takvim bračnim zajednicama doći do ljubavi bila je vrlo mala. Razvodi su bili vrlo rijetka pojava. Bilo je nemoralno razvesti se. Ali udovci i udovice imali su zadovoljštinu, ako su se željeli ponovo oženiti ili udati sami birati novog bračnog sudružnika. Druga sreća. Sada nema ni te mogućnosti.
Najednom je službenik dobio volju za razgovor. Broj 1201004872348 se pitao - zašto. Vjerojatno od početka radnog vremena nije bilo stranaka. Naviknut veći dio radnog vremena provoditi uz novine a kod kuće samo uz svog psihijatra valjda je poželio s nekim popričati. Makar to bilo samo službeno.
- U ovom uredu radim skoro dvadeset godina… – reče službenik.
Broj 1201004872348 ne reče ništa. Pomisli kako će morati slušati službenikovu ispovijed. Bilo bi mu to neobično. On nije psihijatar. Nije se školovao za psihijatra već pohađao običnu školu za obične građane. Nije navikao slušati već biti saslušavan. Svaki dan se ispovijedao svom psihijatru. Bolje reći svakodnevno je sudjelovao u psihijatrijskim seansama.
- Za tih dvadeset godina – nastavi službenik – znam da niti jednom takvom zahtjevu nije udovoljeno… To nije moj resor, naravno, i to bi me se ne bi trebalo ni ticati. Ali znam službenika u ovoj istoj zgradi koji to vodi. Te zahtjeve ne rješava on već odbor čija imena se drže u tajnosti. On samo uručuje rješenja. Rekao mi je da niti jedno rješenje koje je uručio nije bilo pozitivno riješeno! A dobro ga znam. On ne laže. Nije takav, a nema ni razloga da laže!
Broj 1201004872348 se zapita kome je dosadnije. Ovom službeniku koji toliko godina radi ovaj rutinski posao, njegovog psihijatru koji se sada dosađuje u njihovom stanu da bi počeo zapravo raditi u slobodno vrijeme njegovog pacijenta. Slušati ono što mu priča i davati savjete. Ili samom broju 1201004872348 čiji posao inženjera koji nadzire rad robota nije ništa manje rutinski.
- Pitam se – nastavi službenik pred šutljivim brojem 1201004872348 – zašto ste tako uporni. Zašto predajete svoje zamolbe kad dobro znate da od toga neće biti ništa?
Broj 1201004872348 je i dalje šutio što najednom brbljavog službenika nije obeshrabrilo da nastavi.
- Što imate od toga?
Broj 1201004872348 htjede izreći latinsku sentenciju: Dum spiro, spero ili njezin prijevod: Dok se živi, nada se. Al pomisli kako je to besmisleno. Službenik vjerojatno nikad nije ni čuo za latinski jezik.
- Da sam na vašem mjestu i da znam kako stoje stvari nikad se ne bih zanosio da će mom zahtjevu biti udovoljeno…
«Budalo jedna», pomisli broj 1201004872348. «U pravu si. ali ja ću dobiti ono što sam htio. Bolje reći ništa neću dobiti. Bilo bi krasno kad bih ti mogao reći zašto će mom zahtjevu biti udovoljeno pa da padneš u nesvijest. Kako sam potplatio nadležnog službenika. Dao sam mu svu svoju ušteđevinu, ali ne žalim zbog toga. Ja već znam koga će mi dodijeliti za psihijatricu. Ženu koja je bila psihijatar ali je umrla u isto vrijeme kad i moja bivša psihijatrica. Psihijatrica čija smrt nije prijavljena. U računalima će ona i dalje živjeti. Tajno je kremirana, a njezin pacijent također je dao svu svoju ušteđevinu u želji da mu se nova psihijatrica ne dodjeljuje. U želji da ostane sam. Baš kao i ja. Podmićeni službenik je obojici strogo zaprijetio da nakon radnog vremena ne izlaze iz svojih stanova. Bilo bi sumnjivo da ih vide same. Bez psihijatara…»
- Dakle hoćete li ipak podnijeti svoj zahtjev? – upita službenik broja 1201004872348.
- Hoću – reče on odlučno i nasmiješi se. – Naravno da hoću.
Ja sam ipak da se volimo
Ima li na Veneri dobrih riba? - prvo
je pitanje svakog mladog astronoma
zato što je boginju videti izbliza
odviše velika čast da bi se mogli
pamtiti prvi poljupci posle pravih
ljubavnih kriza
Pretplati se na:
Postovi (Atom)