Fjodor Sologub
KUJA
KAKO JOJ JE SVE SMETALO u toj radionici gubernijskog
[1] zabačenog grada — ti krojevi, i lupka strojeva, i kapriciozni naručitelji — u toj radionici, gdje je Aleksandra Ivanovna i šegrtovala i još nekoliko godina radila kao krojačica. Sve je razdraživalo Aleksandru Ivanovnu, svakome je nešto prigovarala, derala se na neodgovorne učenice, napala i Tanju, najmlađu od radnica, građanku, do jučer još učenicu. Tanja je isprva šutjela, potom učtivim glasićem i tako mirno, što je sve, osim Aleksandru Ivanovnu, nasmijalo, rekla:
— Vi ste, Aleksandra Ivanovna, prava kuja.
Aleksandra Ivanovna se naljutila.
— Ti si kuja! — dovikne ona Tanji.
Tanja je sjedila i šila. Prekidala s vremena na vrijeme svoj posao i govorila smireno i polako:
— Uvijek lajete... i jeste kuja... Imate i pseću narav... I pseće uši... I olinjali rep... Vas će gazdarica uskoro otjerati, jer vi i jeste pravi zločesti pas, pas čuvar.
Tanja je bila mlada, rumena, punačka djevojka s nevinim, dobrim, pomalo lukavim licem. Gledala je tako smireno, odjevena je bila kao djevojčica učenica, sjedila bosa, i oči joj bile tako bistre, a obrve se širile kao veseli i visoki lukovi na ispupčenom, bjeloputom čelu, pod glatko počešljanom, tamnosmeđom kosom, za koju bi se izdaleka reklo da je crna. Tanjin glas je bio zvonak, ujednačen, sladak, nježan — i ako bi slušali samo zvukove, a ne slušali riječi, učinilo bi vam se da se ona ljubazno obraća Aleksandri Ivanovnoj.
Druge radnice su se hihotale, učenice prasnuli u smijeh, krijući se iza crnih kecelja i bojažljivo promatrale Aleksandru Ivanovnu — a Aleksandra Ivanovna je sjedila porumenjela od jarosti.
— Gaduro! — povikala je ona. — Ja ću ti uši izvući! Ja ću ti svu kosu počupati!
Tanja je na to uzvratila nježnim glasom:
— Kratke šape... Pas laje i grize... Treba mu kupiti brnjicu.
Aleksandra Ivanovna se bacila na Tanju. No, prije no što je Tanja uspjela skloniti šivaći pribor i ustati, ušla je majstorica, debela, široka, šumeći naborima haljine od lila. Strogo je rekla:
— Aleksandra Ivanovna, zašto pravite nered?!
Aleksandra Ivanovna je uzbuđenim glasom progovorila:
— Irino Petrovna, vidite što čini! Zabranite joj da me naziva kujom!
Tanja se požalila:
— Izlajala se ni zbog čega. Stalno mi prigovara da ne radim i laje.
No majstorica ju je strogo pogledala i rekla:
— Tanja, znam te jako dobro. Ti započinješ, zar ne? Nemoj misliti, ako si radnica, da si nešto. Mogla bih ja tvoju mamu pozvati kako se nekad radilo.
Tanja je pocrvenjevši uzdahnula, no i nadalje je očuvala nevini i nježni izgled. Smireno je rekla majstorici:
— Oprostite, Irino Petrovna, više neću. Trudit se da ih
[2] ne zadirkujem. One su vrlo stroge, riječ im ne smiješ reći, sad još — uši ću ti iščupati. Ona je radnica, kao i ja, a njima kao da sam dijete.
— Zar je to bilo davno, Tanja? — upitala je majstorica autoritarno, prišla k Tanji — i u utihloj radionici začule su se dvije zvonke pljuske i Tanjin slabi krik:
— Ah! ah!
Skoro bolesna od srditosti vratila se kući Aleksandra Ivanovna. Tanja joj je našla bolno mjesto.
"Kuja, pa što — mislila je Aleksandra Ivanovna — a što se to nje tiče? Eto, mene ne zanima, što je ona, zmija ili lisica, što li je — i ne pačam se, ne kopkam što je ona. I to se s Tatjanom završilo. O svakome se može saznati kakav je, no zašto vrijeđati? Zašto bi pas bio gori od drugih?
Ljetna bijela noć se zamorila i uzdisala, donijela s obližnjih polja na mirne ulice gradića zamor i hladnoću. Mjesec je sijao, jasno, pun, sasvim onakav, kao i onda, kao i tamo, nad širokom, pustom stepom, postojbinom divljih životinja, koje slobodno riču, i zavijaju od drevne zemaljske tjeskobe. Takav je i sada, kao i onda, kao i tamo.
I tako, kao i tada, plamti tužni pogled, i tjeskobno se steže divlje srce, koje ne zaboravlja u gradovima na stepska prostranstva, i nadolazi neizdržljiva želja za divljim urlikom iz stisnutog grla.
Počela se skidati, a zašto, ionako neće moći zaspati.
Došla je do vrata. U toplom trijemu pod bosim nogama tresle su se i škripale daske prljavog poda, i neke treščice i zrna pijeska veselo i zabavno su joj škakljale kožu nogu.
Otišla je na terasu. Baka Stepanida je sjedila, crna u crnoj haljini, suhonjava i izborana. Nagnuta, stara, činilo se da se grije na mjesečini, na hladnom svjetlu.
Aleksandra Ivanovna je sjela blizu nje, na stube trijema.
Promatrala je staricu iskosa. Veliki, povijeni staričin nos učinio joj se kao kljun stare ptice.
"Vrana?" — pomisli Aleksandra Ivanovna.
Nasmiješivši se, zaboravila je na tjeskobu i strah. Njene oči, pametne kao u psa, su joj radosno zasjale zbog tog otkrića. U blijedo-zelenom svjetlu mjeseca uočljive bore uvelog lica postale su najednom nevidljive i ona je opet postala mlada, vesela i lagana, kao prije deset godina, kada je mjesec još nije pozivao da laje i zavija noću kraj prozora mračne kupaonice.
Ona se nagnula bliže k starici i ljubazno rekla:
— Bako Stepanida, htjela bih vas nešto upitati?
Starica se okrenula prema njoj svojim tamnim licem s dubokim borama, i oštrim staračkim glasom upita, zapravo grakne:
— Što, ljepotice? Pitaj.
Aleksandra Ivanovna se tiho nasmijala, zadrhtala tankim plećima od najednom, po leđima prostrujale drhtavice, i stade govoriti vrlo tiho:
— Bako Stepanida, čini mi se — je li to istina? — uh ne znam, kako i reći — da vi, bako, ne srdite se — nemam zlih namjera...
— Hajde, hajde, govori, ne boj se, mila — rekla je starica.
Gledala je Aleksandru Ivanovnu jarkim, bistrim očima. Čekala.
I opet progovori Aleksandra Ivanovna:
— Čini mi se, bako — doista, ne ljutite se — da ste vi, bako, vrana.
Starica se okrenula, šutjela, kimala glavom. Činilo se da se nečega sjetila. Glava joj se s jako ružnim nosom pognula i kimala, i činilo se Aleksandri Ivanovni da starica drijema.
I drijema, i šapće nešto sebi u bradu. Kima glavom i šapće drevne riječi. Čarobne riječi...
Bilo je tiho vani, ni svijetlo, ni tamno, i sve se okolo činilo da je opčinjeno bezvučnim šaptanjem drevnih, magijskih riječi. Sve je tugovalo i zamiralo, i mjesec je sijao, i tuga je opet stiskala srce, i sve je bilo ni san, ni java. Tisuće mirisa, po danu neprimjetnih, razlikovalo se tanano, i podsjećalo na nešto drevno, prvobitno, zaboravljeno tijekom dugih stoljeća.
Jedva čujno je mrmljala starica:
— I jesam vrana. Samo nemam krila. I ja grakćem, grakćem, a njih baš briga. A imam dar predviđanja i ne mogu, ljepotice, ne graktati, no ljudi me ne žele slušati. A ja kako vidim da je nekom suđeno dođe mi da grakćem i dođe mi.
Starica je najednom široko zamahnula rukama i reskim glasom kriknula dvaput:
— Gra, gra!
Aleksandra Ivanovna se trgla. Upitala:
— Bako, kome grakćeš?
Starica odgovori:
— Tebi, ljepotice, tebi.
Uhvatila ju jeza dok je sjedila sa staricom. Aleksandra Ivanovna je došla k sebi.
Sjela je uz otvoren prozor. Začula je — iza vrata je sjedilo dvoje i razgovarali su.
— Zavija li zavija — čuo se dubok i jarosni glas.
— Ti si je, striko, vidio? — upita slatki tenor.
Aleksandra Ivanovna je u isti čas po tom tenoru predočila kovrčavog, riđokosog, pjegavog mladića — koji je stanovao unutar toga dvorišta.
Prošla je minuta tjeskobne šutnje. I najednom je čula promukli i srditi glas:
— Vidio sam. Velika. Bijela. Leži uz kupaonicu i zavija na mjesec.
Opet je predočila po glasu crnu, lopatastu bradu, nisko pljosnato čelo, svinjske oči, raširene, debele noge.
— Zašto zavija, striko? — upitao je slatki glas.
I opet nije brzo odgovorio promukli glas:
— Ne na dobro... I otkuda se samo pojavila, ne znam.
— A što, striko, ako je ona — vukodlak
[3]? — upita slatki.
— Ne pretvaraj se — odgovori promukli.
Aleksandri Ivanovnoj nije bilo jasno što znače te riječi — no nije htjela razmišljati o njima. I nije ih više htjela slušati. I što će joj zvuk i smisao ljudskih riječi!
Mjesec ju je gledao ravno u lice, i uporno zvao i mučio. I stezalo joj se srce tugom — i više joj se nije dalo biti na jednom mjestu.
Aleksandra Ivanovna se brzo razodjenula. Naga, bijela, tiho je ušla u trijem, odškrinula vanjska vrata — na trijemu i na dvorištu nikoga nije bilo — potrčala je dvorištem, vrtom, dojurila do kupaonice. Oštar osjećaj hladnoće u tijelu i hladne zemlje pod nogama veselio ju je. No uskoro joj se tijelo ugrijalo.
Legla je na travu, na trbuh. Pridigla se na laktove, podigla lice k blijedom, mrtvački tužnom mjesecu, i otegnuto stala zavijati.
— Čuješ, striko, zavija — rekao je kovrčavi kraj vrata. Slatki tenor je plašljivo zadrhtao.
— Zavija, prokleta — oklijevajući se odazvao promukli i srditi glas.
Ustali su s klupe.
Škljocnula je reza u dvorišnih vrata.
Tiho su išli dvorištem i vrtom njih dvojica. Naprijed stari, hrabriji, crnobradi, s puškom u rukama. Kovrčavi se plašljivo držao iza.
Osvrtao se.
Iza kupaonice je ležala u travi velika bijela kuja i zavijala. Njena glava, crna na tjemenu, bila je podignuta k hladnom mjesecu na nebu, kao da vrača, zadnje šape su joj bile čudno okrenute unazad, a prednje gipko i ravno upirale u zemlju. Pod blijedo-zelenom i nestvarno sjajnom mjesecu ona se učinila ogromnom — tako ogromnom, kakvih pasa ni nema na ovom svijetu — debelom i gojaznom. Crna pjega, koja je počinjala na njenoj glavi i spuštala se nejednakim zavojima dužinom cijelih leđa, izgledala je kao ženska raspuštena kosa. Rep joj se nije vidio — mora da je bio podvinut. Dlaka na tijelu je bila tako kratka da je kuja izdaleka izgledala sasvim gola, i koža joj se mutno sjajila na mjesečini, i doimalo se kao da u travi leži i pseći zavija gola žena.
Crnobradi je naciljao. Kovrčavi se prekrižio i nešto promrmljao.
Zvonko je odjeknuo pucanj. Kuja je zacviljela, poskočila na zadnje noge, propela se kao gola žena, i, oblivena krvlju, pojurila, cvileći i zavijajući.
Crnobradi i kovrčavi su se bacili na travu, i u divljem užasu stali zavijati...
Preveo s ruskog: Ž. M.
[1] Gubernija, administrativna jedinica u carskoj Rusiji (prev.).
[2] Obraća se nadređenoj iz poštovanja u trećem licu množine (prev.).
[3] U izvorniku – oboroten'; oboračivat' – čarolijom se pretvoriti u nešto (prev.).
-709915.jpg)
-732366.jpg)
